Kategorija: Knjige

O knjigama

ISPOD BALDAHINA Dražen Kalenić

Published on by biakovaKomentiraj

ISPOD BALDAHINA

Dražen Kalenić

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Slika za naslovoj korici: 

Lovro Artuković

“Šumski prizor ko’ stvoren za priču”

Grafička Priprema: Tomislav Klanfar

Naslovnu koricu izradio: Tomislav Klanfar

Uvez: Meki

Broj stranica: 240 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-72-9

Maloprodajna cijena: 25,20 €

ISPOD BALDAHINA Dražen Kalenić

Uvez: Meki Broj stranica: 240 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-72-9

25,20 €

“Steve Smith, Humanities (Oxford University), o romanu Dražena Kalenića piše ovako: “Knjiga je uistinu vrlo dobra, duboka i poučna…”

Znamo da se danas važne stvari ozbiljno zapostavljaju i da se sve manje vodi računa o neprestanom padu duhovnih vrijednosti; da se rasprava o toj temi odlaže za neka druga, sretnija vremena. Ali za koja to vremena, kad se već evo nalazimo na pragu dvadesetprvog stoljeća?

Kalenić to zna. Hvata se u koštac s ključnim pitanjima našeg vremena dobro procjenjujući koliki je njihov utjecaj i značaj. Spretno nas provlači kroz svoj roman nudeći nam zapravo jednu slojevitu alegoričnu priču, s nizom naoko nebitnih pitanja a koja nam se zapravo svakodnevno nameću, dokazujući time i svoju neprijepornu žilavost na već pomalo letargičnom svjetskom tržištu ideja.

Knjiga se čita u dahu i što je najvažnije: ubrzo shvatimo da se tiče svih nas.

Na koncu konca, svi smo mi ispod baldahina.”

Z. D.

Gore navedena kritika je iz 1996. godine.

Roman Dražena Kalenića ISPOD BALDAHINA danas je napokon kompletan. Njegov prvi dio izašao je iz tiska davne 1995. godine i u svojoj zadnjoj rečenici ostavio je mogućnost nastavka, što su mnogi čitatelji tada prepoznali. Zanimljivo da se zbog novonastalih situacija njegov drugi dio dogodio punih dvadesetdevet godina kasnije i to u 2024. godini, bez vremenskog pomaka, u kojem je Kalenićev glavni junak David ostao i dalje mlad. Radnja se dakle nastavlja u istom onom trenutku u kojem je 1995. godine završila. Za razliku od romana ISPOD BALDAHINA iz 1995. godine, današnji roman  s istim imenom sastoji se od dva odvojena dijela. U njegovom prvom dijelu iz 1995. godine, opisano je zlo koje nas čitavo vrijeme okružuje, a u njegovom drugom dijelu opisan je rasplet, odnosno Davidov put prema pročišćenju. O toj podjeli govore i naslovi unutar romana, pa tako njegov prvi takozvani tamni dio započinje HEREZOM, a njegov drugi takozvani svijetli dio započinje ISTINOM.

Prof. Slavko Harni,  viši savjetnik za književnost u NSK, napisao je 1998. godine recenziju prvoga dijela romana ISPOD BALDAHINA pod nazivom GDJE SU MOJI PRIJATELJI ILI KRAJ HUMANIZMA. Recenziju prenosimo u cijelosti:

Gdje su moji prijatelji ili kraj humanizma

Uz roman Dražena Kalenića Ispod baldahina, Zagreb, 1995.

David, glavni lik romana, što se rodio u vrtu i čije rođenje bijaše događaj bremenit znakovitošću, o kojoj svjedoči i čudak promjenjiva raspoloženja nagovješćujući samovolju Kalenićeve priče. Nakon što je, kao opoziv života i njegove sličnosti čudesnoj varci, doživio svoju prvu ljubav, učinio je osjetnom i time pretvorio svoju prvu pobjedu u poraz. Kalenić će tako već na početku naznačiti sadržaj svojega temeljnoga  estetskoga nazora, što ga povjerava svojim likovima, u kojemu se zrcali stanoviti prijezir (ili možda ipak čežnja) prema onome osjetnome, pa i viđenome, a traganje za ljepotom kao nedokučivom, ali ipak ranjivom.

Nakon što je David, hrabrošću koju je od njega iznudio budući prijatelj, ubio vepra, dospijeva do tajanstvenoga starca, a preko njega do „kneza“, do „onih preko rijeke“. Svjedoči  jednome ubojstvu, koje je tek početak, jer će zapravo biti poubijani svi. U tome ubijanju međutim nastaje jedan nesporazum.

U gradnju Pergama trebao je biti ugrađen neki tajanstveni predmet, neka žrtva od koje se nejasni obrisi naslućuju iz pričanja. Mladi musliman međutim ne žrtvuje se onako kako su graditelji Pergama, grada što nasilno nastaje umjesto Štita, zamislili, već se žrtvuje za Davida. Zahvaljujući tako znakovitom zauzimanju moralno čistoga čovjeka David preživljava, pa nakon proživljene kliničke smrti, može vidjeti svoj prelijepi vrt sačuvan. Nesporazum, jer David pita za svoje prijatelje, a ne za vrt.

Priča je tako doživjela rasplet u jednome svome sloju. Ona ne nalazi tajanstveni predmet koji je bio razlogom mnogih smrti i koji ima neku sudbonosnu važnost jamstva što ga pruža nevina žrtva. U čemu je taj predmet, kakav je on, koje su njegove moći zapravo, ostaje nam nerazjašnjenim. Ona je dakle više izgovor negoli odgovor. Kalenićevo pričanje ide tako rubom, mimo naslućenoga nacrta. Na rubu je splet izgovora. Priča se razotkriva, ide mimo, proglašava se nevažnom. Svjedočimo jednoj zakrivljenosti priče, njezinoj nedorečenosti, ukazuje se da čak i tolike smrti nisu zapravo glavna stvar. Priča ostaje zapravo neispričana, razgrađena, ukazuje na poriv pričanja možda, razlog pričanja, smisao pričanja koji se međutim ne iskazuje. Priča se iščašuje.

Tom svojom pobunom ona postaje slojevito piščevo kazivanje, ulaz u to kazivanje kojemu je priča pokriće što se hoće otkriti. I u tome je odlučujuća vrijednost i samosvojnost Kalenićevih književnih nastojanja, kojim on istodobno čini kontinuitet ali i diskontinuitet prema zaokupljenostima u književnosti . Riječ je o književnosti citirane asocijacije. U sadržajnoj se slojevitosti, a ne stilskoj besprijekornosti (iako ima i stilski vrlo uvjerljivih dionica), sluti osnovna Kalenićeva zaokupljenost. On se naime priključuje istrazi čovjeka što ga, sve pročišćenije , proučava književnost u nas i u svijetu. Baštineći filozofska nastojanja u zapadnoj misli, ali i pokušaje integriranoga mišljenja o čovjeku kao biću, kojega se može odrediti kao tragatelja za ljepotom. Cilj je traganja, izgleda, ljepota žene te ljepota moralne čiostoće, ali i njihove izloženosti moći i zloći, manipulaciji.

Pokazujući se nepotpunom, zaboravljenom, u neku ruku iznevjerenom pričom čak, Kalenić ne ostavlja ipak dvojbe o tome da je ta iznevjerenost hotimična. Čovjek doduše nosi moralni zakon u sebi, no život ulaže u stvari koje su upitne. Takva pitanja Kalenić obrađuje u obliku rasprava mladih ljudi o načelnim pitanjima ljudskoga života. Onisu su mladenački i nose kadikad zalaz u samovolju priče kad odgovora ponestane. To je međutim drugi mogući pristup ovome djelu. Naglasak na bijegu u priču za razliku od iznevjeravanja priče kao raspleta. One su naime proizvoljne. Prevrednovanje svih vrijednosti, kako bi se uspostavila mjerila moći. Razorna moć je naime ona koja određuje čak i što će se vidjeti. Pa će moralne i svakolike ništarije predstavljati kao besprijekorne i odane ljude, liječnike čak. Čovještvo i izdaja čovještva utjelovljenja u moći temeljna je razdjelnica čovjekova svijeta kojom se zaokuplja Kalenić. Svijetu bezuvjetne volje za moću kao nadmoću on suptilnom i tek naoko grubim prijelazima ponazočuje zanimljivu kritiku zapadne misli. Moć određuje čak i što će se vidjeti. Ta igra moći čini se prozirnom ali joj ne izbjegavamo. Uključujemo se u nju i to kao žrtve.

Gdje su moji prijatelji? To pitanje postavlja David moćniku koji od njega očekuje oduševljenje jer je sačuvao njegov lijepi vrt. Pobuna koja budi nadu, protiv svijeta što nas lišava prijatelja, ukazuje na vrstu ljepote za kojom traga Kalenićev junak. Ne može se uzeti prijatelje a sačuvati ljepotu. Takva se himbenost moći mora prozreti.

Pobuna je u promišljanjima što ih je osobito poduzeo Robert Musil u Čovjeku bez svojstava. Što ga čini mi se razotkriva ukazujući u formi analize Kantova kategoričkog imperativa da dobro treba činiti. A biti dobar? Toje priča za malu djecu. Djecu naime učimo da trebaju biti dobra. Sebi ostavljamo bezuvjetnu obvezu da činimo dobro, a da smo u sebi hulje javna je tajna kako doslovce veli Musil. Tako se bezuvjetni kategorički imperativ stavlja u okvire bezuvjetne volje za moću.

Takav princip međutim čini se čovjekovom sudbinom. U čemu je onda pokriće za humanizam, koji u osnovi vjeruje da je čovjek dobro biće. U Kalenića međutim nikad pobjede bez poraza, nikad svjetla bez sjene, nikad dobra bez zla, a za nečim se ipak traga. Za nekim Pergamom, gradom umjesto Štita. Vrijeme izgubljene nedužnosti, one što se žrtvuje sama.

Zanimanje za čovjeka kao biće interes je ne za njegovu spašenost, već za njegovu kulturu; za višestrukost kulturne pojavnosti , koja moralno nije nevina. Time se dodatno potkrijepljuju razlozi za iskrivljenost, za priču kao izgovor. Dospijevamo do slojevitosti koja se može gledati kao zamršenost, što ljudski život doista i jest.

Kalenićeva priča nije svrhom sama sebi. On nije prije svega zaokupljen primjerice stilskim nastojanjima. On ne doseže jezgrovito dubinu Musila, iako je neobičnih situacija obilje u Kalenića i Musila. On zapravo nije zaokupljen nikakvim dosezanjima. Traganje za ljepotom nije književna već životna zadaća. Nadovezuje se na Goldingovog Gospodara muha, ima filozofske ambicije što slute Marinkovića. Njegov tekst je mjesto susreta kao sudbina.

Kalenićev roman ne spada u lako čitljivu literaturu. Naći ćemo mnoge dobre književnike kojima nije sličan po stilu. Naći ćemo međutim i mnoge izvrsne kojima je sličan. Priča se opire raspletu, koju međutim kao uvjerljivu susrećemo baš na mjestu toga opiranja. Vizija ili hotimice razgrađena priča?

2. svibnja 1998.

Slavko Harni

Akademik Ante Lib Matić u svoj receziji romana kaže:

Čitajte Kalenića. Ja sam ga pročitao i bio bogatiji za jednu fantastičnu hrvatsku priču, napisanu finim, britkim i čistim hrvatskim jezikom.

Na kraju, imam jednu čudnu sklonost pri čitanju rukopisa i knjiga. Pročitam prvu rečenicu i potom prolistam knjigu i pročitam zadnju. Ako me prva rečenica izazove, nastavim čitati, pa kad dođem do zadnje rečenice i, ako me  ta rečenica obraduje i zamisli, umislim da je to dobra priča. Pročitajte prvu i posljednju rečenicu i prosudite sami. Ako zavučeš ruku u vlastita njedra i napipaš veliku crnu zmiju, ne boj se nego je čvrsto zgrabi, iščupaj i baci daleko od sebe. (Zar nije bila zmija u Edenu)

Evo i posljednje rečenice u romanu Ispod baldahina.

Želio ju je napokon zagrliti i reći joj da ju voli, jer je jedino još u pravoj i iskrenoj LJUBAVI pronalazio smisao u svom daljnjem životu. (Bog  je ljubav, kaže Ivan)

O AUTORU

Dražen Kalenić rođen je 16. 10. 1947. godine u Županji. Od svog najranijeg djetinjstva živi u Zagrebu gdje se školuje i studira tehničke znanosti. Umjetnošću se profesionalno bavi od 1978. godine kroz umjetničku fotografiju i dizajn. Član je ULUPUH-a od 1979. godine, a ugledni status samostalnog umjetnika u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (HZSU) dobiva 1983. godine. Tada u potpunosti napušta inženjerski posao i posvećuje se isključivo umjetnosti. Svoj prvi roman „Ispod baldahina“ objavljuje u prosincu 1995. godine a njegov drugi dio, bez vremenskog pomaka, objavljuje 2024. godine.

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Published on by biakovaKomentiraj

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE

Tin Fresl

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor napisala: Lada Žigo Španić

Slika za naslovnu koricu: Laura Čupić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-64-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

invokacija-klaustrofobije-naslovnica

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-64-4

14,70 €

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji znade beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi…

…Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

…Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić

Jezične vratolomije u cirkusu svijeta

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji zna beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi. Nadareni pjesnik, neomamljen trendovima, odmah je uzletio u čarobni svijet artizma, u more stilskih figura, kako bi sve anomalije svijeta lovio kompleksnom jezičnom mrežom. Ulov je odličan, a i mrežne niti su odlično spletene. Dehumanizirani Tehnopolis trza se u mreži, trese se, izdiše.

Istu poetsku pustolovinu nastavlja i u svojoj novoj zbirci pjesama Invokacija klaustrofobije. Sam naslov dočarava nam autističnoga pojedinca u suvremenoj civilizaciji otuđenja, koji doziva svoju vlastitu ljušturu, svoj živi grob kao jedini zaklon od pohlepe i materijalizma. Invokacija je veoma zanimljiv, gotovo zaboravljen postupak. Naime, pisanje je odavno postalo zemaljska stvar, knjige su na varljivoj tržišnoj vagi, čije mjerne jedinice postavljaju PR timovi, menadžeri i ostali jurišnici kulturnoga biznisa. Odavno se u književnosti izgubio zaziv (kojim je Homer i započeo svoju Ilijadu), jer zazivanje bogova i muza u ovom transparentnom svijetu djeluje patetično, suviše starinski, gotovo kao vapaj neprilagođena očajnika. Zna to Fresl, pa invokaciju koristi na ironičan način. Umjesto da traži nadahnuće s nebesa, on doziva svoju vlastitu propast, svoju klaustrofobiju, evocira svoju izopćenost, kako bi dokinuo samoga sebe prije no što ga razore drugi. Već naslovi prvih pjesama „Rešetka“ i „Zidovi“ najavljuju mučan unutarnji hermetični svijet, u kojem osamljeni pjesnički subjekt, negdje između autizma i amnezije, doživljava slikovita nadrealna preobraženja. Svijet se možda izvana širi, ali smo u njemu dezorijentirani, pa se u nama sve sužava, jer sve nam prijeti. Ovo je zbirka imaginarnih psihičkih i stilskih transformacija, jer u dekadentnu svijetu, s beskonačno afirmativnih parola, sve postaje moguće i nemoguće. Cirkus demokracije u poeziji Tina Fresla prešao je u raskošno poigravanje logikom sintakse u totalnom teatru apsurda.

Zbirka je podijeljena u tri ciklusa, premda su svi povezani u grozničavoj simfoniji vanjskoga i unutarnjeg ludila. Prvi je ciklus naslovljen „Invokacija klaustrofobije“ i u njemu odbačeni subjekt, opkoljen zidovima i raznim drugim ogradama i zagradama, doživljava gotovo šizofrene metamorfoze svoga tijela i duha, pretvarajući se u ljudske i neljudske kreature. U drugom ciklusu pod nazivom „Invokacija retrospekcije“ subjekt pokušava smiriti mahnitost današnjice dozivanjem prošlosti, intimnih slika i mitova, no prošlost i sadašnjost opet se sudaraju u potpunoj vrtoglavici svijesti, a sve završava i kozmičkim bunilom. Treći je ciklus „Invokacija egzistencije“, u kojem subjekt nastavlja još žešće prozivati društvo puno tektonskih moralnih poremećaja i kojekakvih opakih mutacija (nafta, nuklearni otpad, klišeji, lažni napredak, „mljevena mladost“ itd.), ali sada problematizira i smisao poezije u isušenom svijetu. I ona je oboljela od kojekakvih dijagnoza, a pjesnik prelazi u autodestrukciju, u strahu da ne izgubi posljednji obrambeni štit.

Staviti ove kompleksne pjesme u neki stilski kontekst nije nimalo lako. Pjesme su velikim dijelom ekspresionistički rasap, duboko subjektivna i fluidna stvarnost bez (impresionističkoga) sklada i harmonije. U ovoj se zbirci kidaju sve konvencije i sve se izopačuje pred nadolazećom vizijom civilizacijske katastrofe. Premda su tipični ekspresionistički motivi tjeskobe i užasa temeljni poetski glasovi, Freslov je izraz iznimno osebujan i leksički ornamentiran, za razliku od većine ekspresionističkih pjesnika. Ove su pjesme pune raznorodnih stilskih igara pa i paradoksa i oksimorona koji nas podsjećaju na nadrealističke slike, na ona bizarna spajanja nespojivog (tako u ovoj poeziji kišobrani skaču na glavu sa znojnim rukama, subjekt ustaje prekriven tračnicama itd.). U pjesmi „Invokacija dadaizma“ subjekt doziva i dadaistički besmisao, pa piše: Treba mi nešto da mi ništa ne zatreba / invokacija dadaizma nije šala / nego priziv apsolutne nadmoći / nad znanjem o kojem ništa ne znam.

Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

U svim ciklusima lirski subjekt (koji govori u prvom licu, ali se obraća i drugima) iznutra vrišti, izlazi iz vlastita tijela, komada se, prelazi u druge oblike postojanja, odvaja i duh od svoga tijela. Pjesnik iskrivljuje zbilju proročanskom snagom zbog opake infekcije licemjerja koje napada svijet ne samo pojedinačno, nego i čovječanski. Stoga je ova poezija intimistička ispovijed, ali i katastrofična vizija civilizacije oboljele od „halucinogenih“ sastojaka za bolji život i kolektivne hipnoze u društvu forsiranog napretka. Iznimne metafore, hiperbole i brojne druge figure stalno kidaju logičke veze između svijesti i stvarnosti i razaraju suvislu sintaksu, a polazište je uvijek zbilja, dočarana brojnim sintagmama poput „pučine tračeva“, „kiča ulova“, „plićaka osude“, „praznih pohvala“, „precijenjena postojanja“ itd. U silovitoj imaginaciji i iracionalnosti javljaju se i razni paradoksi čula i radnji (npr. oslijepio sam na okus ili mahao sam žlicom umjesto olovkom /pokušavajući napisati zalogaje). Agonija i očaj glavna su stanja subjekta koji pokušava postojati, ali se do kraja zbirke stalno okreće oko svoje osi i rastače se do zadnjih atoma, izobličuje se, mutira do uvijek novih psihopatoloških stanja. Čak mu i rekviziti postaju nadrealistični („proteinske olovke“, „kalorične pretpostavke“ itd.)

Cijela je zbirka gromoglasni vapaj za uravnoteženjem, no subjekt se stalno sudara sa svojim vizijama, sa stvarima i pojavama, zalutao u nekim nedefiniranim međuprostorima i međuredcima infantilna svijeta. Taj zamah ludila i fantazije jest i egzistencijalan, i esencijalan, i metafizički, pa nema utjehe u dekonstrukciji svega vidljivog i nevidljivog. No pjesnik, iako koristi slobodan stih, ipak oblikuje pjesmu u strofe, jer mu je itekako stalno do forme, do gradnje pjesme unatoč razgradnji svakoga smisla.

U ciklusu „Invokacija klaustrofobije“ pjesma „Zidovi“ započinje strofom: Progutao sam žbuku / i pretvorio zube u zidove / jezik je tukao po njima / pokušavajući doći do zraka. I ljudi i stvari, odnosno živo i neživo, u stalnom su (ne)suglasju. Pjesmu „Istina“ započinje totalnom dezorijentacijom u urbanom svijetu nametnutih kodova i šifri. Tako subjekt pjeva: Miješam eliksir buđenja / Sa bezbojnim sokom nesvijesti / Izbijam si zube poljupcima / Dok usnama pišem Morseovu abecedu. U pjesmi „Rubikova kocka“ subjekt pokušava sastaviti kocku, da bi, nakon pomne kombinatorike, sve stranice postale jednobojne, što simbolizira uzaludno konstruiranje smisla u globalnom uniformiranom svijetu. U pjesmi „Samokritičnost“ napisat će: ošamućen precijenjenim postojanjem / postao sam hiperproduktivan, što aludira na fanatičnu brzinu života koji nam obećava slobodu i moć, a zapravo nam stvara strah, grč i nemoć. Jer postojanje nema cijenu, a precjenjuje se i mjeri novcem.

U drugom ciklusu „Invokacija retrospekcije“ pjesnik svoju melankoliju često zaodijeva u mitske slike, katkada se poistovjećuje s nekim mitskim junacima (npr. Polifemom), a mitove stavlja u današnji kontekst u kojem se davni heroji minoriziraju i karikiraju, a priče o razlogu i svrsi postaju još besmislenije. U ovom ciklusu mnogo je pjesama u kojima se pjesnički glas obraća ženi, no ni ljubav nema više romantične atribute, nego prelazi u nerazumljive jednadžbe, neki ludi algoritam, u skladu sa općim egoizmom. Nastavlja se isti stil razaranja smisla svijeta i sintakse, a teme se još više šire, od intime do nebeskih tijela. Pjesnik i dalje udara u sve lažne ideje i ideologije kao npr. u pjesmi „Prolaznost“: Plastični anarhisti / zamotali su trule ideologije / u vodenu vrećicu / i razgradili je u sljedećim maškarama.

U trećem ciklusu „Invokacija egzistencije“ zatvara se krug besmisla, tako što se svim dosadašnjim preokupacijama dodaje i tema poezije koja također postaje upitna u carstvu unosne banalnosti. Tako će u pjesmi „Poezija“ u jednoj strofi napisati: dolazi li hermetičnost iz jezika / ili smo probušili smisao pirsingom, a pjesmu će završiti stihovima: zbog silnih kredita / poezija je prodala jezik / i pretvorila tajne dnevnike / u nikad crnije tržište.

I u ovom ciklusu mnogo je aluzija na bezumnu sadašnjost, pa čujemo „zveket planiranih optužbi“, pred nama je „atomski čovjek“, osjećamo „prijeteća pera“, „zaudarajuću prazninu“ itd. Subjekt ponekad upada u potpunu letargiju i žudi vlastitu dematerijalizaciji u svijetu agresivne disharmonije i nijeme samoće.

Fizičko i metafizičko, prošlo, sadašnje i buduće, stvarno i umišljeno, opipljivo i sanjano, klasično i trivijalno, sve ostaje obgrljeno u nebeskoj kraljevini apsurda, pa će tako u pjesmi „Svrbež“ pjesnik reći: Nebeski čvorovi / nisu postali gordijski / Kraljevi kraljevstva nebeskog / Pokušavaju rasplesti ozonski omotač.

Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić

Bilješka o autoru


Tin Fresl rođen je 31. srpnja 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2019. i 2020. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine. Pjesme su mu uvrštene u književni časopis Riječi i književni časopis Poezija. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama.

Vanjske poveznice

https://www.facebook.com/share/nFR4mofPi2Hyb2Jz

https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/4437083/proglaseni-najbolji-radovi-na-natjecaju-na-tragu-pjesnika-prvo-mjesto-tinu-freslu-iz-jastrebarskog-i-pjesmi-cemer

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Published on by biakovaKomentiraj

JEDAN OD NIKOJIH

Mladen Jurčić

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP): Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 350 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-65-1

Maloprodajna cijena: 30,00 €

jedan-od-nikojih-naslovnica

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 350 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-65-1

30,00 €

Knjiga „Jedan od nikojih“ zbirka je neobičnih, maštovitih priča s područja fantastike, znanstvene fanatastike, pa i žanra strave i užasa, koje se dotiču najzanimljivijih tema suvremene znanosti, jer govore o paralelnim svjetovima, neslućenim dimenzijama, mogućem dolasku izvanzemaljaca, kao i o čudesnim pretapanjima naše zbilje i drugih mogućih, nepoznatih nam stvarnosti. Priče u ovoj knjizi tim se temama bave upućeno, postavljajući pritom zanimljiva filozofska i egzistencijalna pitanja, a istodobno su dinamične i napete, pa čitatelju pružaju nesvakidašnji, jedinstven doživljaj.

Književnici su se žanrovima fantastike, znanstvene fantastike i „horrora“ često služili da bi na posebno dojmljiv način progovorili o svijetu koji se sve brže mijenja, a pritom je sve razlomljeniji i nestabilniji, o tehnici koja napreduje takvom brzinom da se pitamo hoćemo li je uopće moći nadzirati, ali i o dubinama ljudske unutrašnjosti. Današnji čovjek sve više zapada u osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, dezorijentiranosti i besmisla. O takvim ljudima govore i priče u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od njih više ne zna je li ljudsko biće, ili je izvanzemaljac koji je zalutao na Zemlju, drugi ne zna je li živ ili mrtav, pa luta među tajanstvenim dimenzijama, dok je treći doslovno izgubio svijet, kao što se gubi novčanik, ili mobitel, jer njegov svijet je preko noći iščeznuo, a on se budi u pustoj nigdini kojom, sudeći po glasanju koje do njega dopire, lutaju zastrašujuće zvijeri i nema nikakvih putokaza.

Kao i današnji čovjek uopće i ti likovi nastoje pronaći nekakav putokaz u ljubavi, osjećajnosti, ustrajnosti, hrabrosti i u nekim još preostalim vrijednostima kojih se grčevito drže.

Pred maštovitog pisca znanstvene fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju, a autor ove knjige vrlo vješto koristi te mogućnosti, pa nesvakidašnjim događanjima, ali i zanimljivim razmišljanjima čitatelja zaokuplja od prve do posljednje stranice.

Pogovor

Književna vrst fantastike i znanstvene fantastike piscima je često vrlo uspješno služila za raščlambu nekih vidova stvarnoga svijeta i pojava u njemu, a  isto je tako bila korisno i snažno sredstvo za prikazivanje stanja i komešanja u dubinama slojevitog ljudskoga bića. Tom književnom vrstom služili su se mnogi autori kad su komentirali pojave i gibanja u svijetu oko sebe. Sjetimo se Orwella i njegove knjige „1984“, u kojoj sjajno prikazuje svu apsurdnost, zaslijepljenost i pogubnost ideologija kakve se često pojavljuju, agresivno se namećući, pa iako obećavaju još neviđeni boljitak u stvarnosti zapravo sve dublje srozavaju svijet. Sjetimo se i Kafkine priče „Preobrazba“, gdje pisac, služeći se fantastičnim slikama, sažeto i potresno ocrtava ljudsku otuđenost, usamljenost i nepripadnost ne samo kaotičnom svijetu, nego i obitelji, dakle svom najbližem okruženju.

Pisci su često posezali za dojmljivim, živim, na najbolji način “pretjeranim” slikama iz oblasti fantastike kako bi ukazali na apsurdnost nekih odnosa i smjerova u vrlo složenu svijetu. Francuski redatelj Jean-Luc Godard na samom početku svog znanstveno fantastičnog filma “Alfaville” ukazuje na živi, ponekad bajkoviti pokušaj tumačenja kaotičnog svijeta fantastičnim slikama. Glavni protagonist, koji će poslije zapadati u brojne fantastične situacije, na početku filma obraća nam se tvrdnjom: “Stvarnost je previše složena za usmeno kazivanje, a legenda joj daje takav oblik da može u svijet.”

Već su drevne legende, kao i bajke, sadržavale poveću dozu fantastike i nevjerojatnih događanja, a mnoge od njih vrlo su uspješno oslikavale neke vidove kaotičnoga svijeta i burne ljudske unutrašnjosti.

Vrlo je teško i zamorno opisivati neprestana previranja u svijetu, kao i nemirna gibanja i proturječnosti unutar dubokoga, iznimno složenoga ljudskoga bića. Možda to ne bi bilo ni moguće imalo sažeto izvesti da nema legendi, bajki i slika s područja fantastike, koje su piscu dragocjeno oruđe.

Imalo dublja, misaonija, senzibilnija osoba uistinu se teško snalazi u suvremenom svijetu u kojemu nekad ključne vrijednosti ubrzano blijede, osipaju se i iščezavaju, nebitno postaje bitno, pa čak se čini da ono što smo oduvijek smatrali najvažnijim odrednicama našega bića sve više blijedi i nestaje, ne samo bez ičega što bi te ključne odrednice moglo zamijeniti, nego nam se umjesto toga pružaju posve oprečne ideologije, koje blago rečeno nisu dio našega senzibiliteta i naših najdubljih težnji.

Zato se u današnjem čovjeku često javlja osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, izgubljenosti i besmisla. Takvi su često i likovi u pričama objavljenima u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od tih priča više ne zna je li ljudsko biće, ili smeteni izvanzemaljac, koji je zalutao na zemlji, dok drugi ne zna je li uopće živ ili je mrtav, pa sad luta među tajanstvenim dimenzijama. Treći lik iz ovih priča doslovno je izgubio svijet, kao što izgubimo novčanik ili mobitel, jer kad se jednog jutra probudio vidio je da je svijet jednostavno iščeznuo, a on se našao u pustoj nigdini gdje nema nikakvih putokaza, a njome, sudeći po zastrašujućoj rici, lutaju krvožedne zvijeri.

Svijet oko nas sve je razlomljeniji i nestabilniji, a njegova puka tehnička strana tako je uznapredovala da se sa zebnjom pitamo možemo li je uopće nadzirati, ili će ona zavladati nama. Dubine ljudskoga duha i osjećaja ubrzano postaju sve manje važne i mjerodavne, čini se da su osuđene na posve rubna područja, pa je paradoksalno da čovjek još uvijek uporno i neutaživo čezne za smislenošću, ljubavlju, sređenošću, jasnoćom, za iskazivanjem svojih najdubljih osjećaja u interakciji s drugima, u prisnim, osobnim doticajima, izvan hladnih “društvenih mreža”. No sve te njegove težnje danas su zapostavljene, gotovo smješno zastarjele. Zato imalo misaonomu, osjećajno prostranijemu biću više nisu dovoljni takva “realnost” i unutar nje isprazna, često infantilna komunikacija, pa upravo danas raste važnost (znanstvene) fantastike kao književne vrste, jer je od svih književnih smjerova najmaštovitija i u najvećoj mjeri spekulativna. Kao što je francuski pisac Huellebecq rekao u svom eseju o Lovecroftu, više nas previše ne zanimaju priče o “čovjeku”, jer ljudsku psihologiju, osobine i mane uvelike je “pokrila” književnost prošlih stoljeća. Sad nas najviše zanima mogućnost duhovnog i osjećanog preživljavanja čovjeka, pod stalnim prijetnjama i kaotičnim mećavama tehnički sve naprednijega, a istodobno sve nestabilnijega svijeta.

Osim što nas zabavljaju i nude nam prostor za najširu spekulaciju, fantastična i znanstveno fantastična književnost (u koju spada i žanr “horrora”) omogućuju nam da zaronimo u dubine svog bića, da istražimo njegove svjetle, ali i najmračnije strane, naše tjeskobe, bojazni, duboke strahove, ali i težnje, čežnje i svjetla nadanja. Pitamo se, primjerice, hoće li ikad biti moguće putovanje kroz vrijeme, izleti u budućnost, ali i u prošlost, gdje bi nam se, između ostaloga, pružila prilika da ispravimo svoje inače neispravljive zablude i životne pogreške, neiskorištene mogućnosti, nepromišljeno odbačene ljubavi itd. Protagonist jedne priče u ovoj knjizi dobije priliku da upravo takvim tajanstvenim putovanjem kroz vrijeme dvaput proživi svoj život i njegove mogućnosti, pa iako to ne završava baš slavno za njega, bila bi to jedna od najznačajnijih prilika koja bi se pružila ljudskoj vrsti. Još  je jedno pitanje možemo li upravo putovanjem kroz razne dimenzije dobiti priliku za novo, usavršeno postojanje, možemo li svoj život, kroz njegove vidove u raznim dimenzijama i kroz nove, ostvarive mogućnosti što bismo ih ondje pronašli, dovesti do najbolje inačice nas samih i naših bića, obogaćenih spoznajama i prosvjetljenjima s tih višedimenzionalnih putovanja, jer takve su nam spoznaje posve nedostupne u našoj oskudnoj i često jalovoj stvarnosti.

Zbog svega toga pred maštovitog pisca fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju. Mnogi veliki književnici, kako u prošlosti (primjerice E. A. Poe i Guy de Maupassant), tako i u naše doba obilno su se koristili sredstvima i pogodnostima žanrova fantastike, znanstvene fantastike i horrora kako bi nam na posebno dojmljiv način prenijeli svoja viđenja svijeta, slojevite ljudske unutrašnjosti, pa čak i (ponekad upravo proročka) viđenja budućnosti. Takvih zanimljivih pokušaja nije nedostajalo ni kod nas, a i ova moja knjiga skromni je doprinos takvim nastojanjima.

                                                                                               Mladen Jurčić

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU Darko Orešković

Published on by biakovaKomentiraj

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU

Darko Orešković

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Tokić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 152 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-62-0

Maloprodajna cijena: 15,00 €

stvoritelj_korice_naslovnica

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU Darko Orešković

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 152 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-62-0

15,00 €

ZAVODLJIVA OTUDENOST

Stvoritelj u lošem društvu novi je roman znanstvenika i književnika Darka Oreškovića.

Darko Orešković je pisac čije je glavno zanimanje znanstvenik na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Stručnjak je u području neurofiziologije s više od pedeset relevantnih znanstvenih radova. Objavio je četiri romana: Odrastanje (1999), Obitelji s ljubavlju (2001), U potrazi za izgubljenim satom (2009), i Anđeo smrti / Roman o snajperistu (2019). Uspješan je kao znanstvenik i kao književnik.

Glavna tema romana Stvoritelj u lošem društvu je otuđenost u suvremenom društvu. Snažna je to i duhovita kritika i naše sredine. Mjesta i likovi su gotovo prepoznatljivi. I dok su otuđenja iz doba Kafke, Orwella, Sartrea ili Camusa mračna i depresivna, otuđenje u ovom romanu je naizgled poput zavodljive igre. Dovoljno je uključiti ekran kompjutora i zaroniti u virtualni svijet. Istog trenutka umrežen si s čitavim svijetom. Otvaraš stranice s internetskim sadržajem, dopisuješ se s ljudima s najudaljenijih zamislivih mjesta našeg planeta, igraš raznorazne video igre, skakućeš s teme na temu, letiš poput pčele s cvijeta na cvijet. Ali, isključivanjem ekrana ta čarolija i uzbuđenost virtualnog druženja odjednom nestane i ti se pretvoriš u većeg samotnjaka od bilo kojeg Kafkinog lika. A da se to ne dogodi, samo ponovno uključiš ekran kompjutora.

Tako je i s glavnim junakom romana, mladim čovjekom, koji živi uobičajenim i očekivanim životom pripadnika srednje građanske klase, pomalo suhoparno i bez pretjeranih emocija. Škola, diploma, posao, obitelj. Ali uz tu uobičajenu kolotečinu, odlazeći u svijet interneta rađa se i njegov alter ego koji je sve samo ne život visokopozicioniranog službenika u kolotečini života. Gotovo bi se moglo reći da se radi o dva junaka koji žive u odvojenim svjetovima, stvarnom i virtualnom.

Radnja u virtualnom svijetu odvija se poput stripa, a galerija likova nalikuje na junake iz Alana Forda s puno humora, pa i crnog, s puno ironije, pa i autoironije, tako da otuđenost postaje gotovo nevidljiva, a lutanje internetom pretvara se u uzbudljivu avanturu. Kako glavni junak sve češće bježi od relevantnih tema u virtualni svijet, u njemu raste pritisak kao što se povećava pritisak i u Papinovom loncu. Tlak u loncu sve više raste i čini se da je na kraju eksplozija neminovna. Hoće li do eksplozije doći u životu glavnog junaka ili neće, to će čitatelj doznati u ovom romanu. Našeg junaka u stvarnom životu pokreće gotovo sterilna rutina. Svakodnevni odlasci na posao, posjet roditeljima četvrtkom, priče djetetu prije spavanja i pohađanje razno raznih dječjih aktivnosti. Odnos prema supruzi je također površan. Taj prilično sumorni život junaka, prikazan je s puno humora u odnosima glavnog junaka sa svim članovima njegove obitelji.

Kako su virtualni i stvarni svijet dva sasvim različita svijeta, tako je i glavni junak potpuno drugačija osoba u virtualnom svijetu za razliku od osobe u stvarnom svijetu. Koja od tih osoba je stvarna, možda je pitanje koje bi svaki čitatelj trebao postaviti sebi, nakon što završi svoju višesatnu plovidbu stranicama interneta.

Roman Stvoritelj u lošem društvu je slojevit i koherentan. Likovi su iznijansirani. Autor vješto osvjetljava probleme današnjeg čovjeka: bijeg od slobode, otuđenost od prirode. Jezik u djelu je mješavina znanstvene jezgrovitosti i svakodnevnog žargona čime se potencira ironija i sarkazam. Tekst je prohodan i intrigantan.

Roman potiče na promišljanje i nadam se da će pridonijeti svijesti o važnosti istinske ljudske komunikacije i dostojanstva osobe.

Rana verzija romana Stvoritelj u lošem društvu, pod naslovom Tko ako ne ja od 112 prijavljenih rukopisa ušla je u finale (među 5 naslova) natječaja za V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2018. godine.

Zorka Jekić

RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić

Published on by biakovaKomentiraj

RUKE U SVEMIRU

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Recenzent: dr. sc. Ljubomir Radovančević

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP)

Nediljko Bekavac Basić

dominikmons@gmail.com

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: 19×16 cm

ISBN 978-953-8375-33-0

Maloprodajna cijena: 16,00 €

ruke-u-svemiru-naslovna-korica

RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: 19×16 cm ISBN 978-953-8375-33-0

16,00 €

NOVA FAZA U POETSKOM STVARALAŠTVU ALKE PINTARIĆ

Iako se nova zbirka Alke Pintarić RUKE U SVEMIRU, većim dijelom pjesama u prozi, uz Sokratov moto „Znam da ništa ne znam“ (krajnje skromno!), dosta razlikuje od ranijeg autoričina opusa, jer odmakla je vidljivo dalje u svojem sazrijevanju do punog uzleta, autorica i opet ostaje sebi vjerna.

Na tragu svojeg talenta riječi traži i nalazi nove puteve u svojoj pjesničkoj maturaciji, a intonacija sakralne intencije i provenijencije – ljubav prema raspetom i svevišnjem Gospodinu, prožima, kao i ranije, i ove izvorne stihove, iako ne i u istom diskursu, narativu i podtekstu kao u ranijem autoričinu opusu. U njima se Alka predaje Bogu i njegovu Sinu, premda Ga ponekad ne razumije (Sjena života), dok Duh Njegov vije i bdije kao Gospodar nad cjelokupnim Alkinim pjesništvom.

Filozofijskom sadržajnošću autorica ispituje nebesko ozračje, zastaje pred nespoznatljivošću Univerzuma i neuhvatljivošću Sve-vremena koje je jedno od ključnih, kardinalnih riječi zbirke. Vrijeme! Stoji li vrijeme, a mi idemo, ili mi stojimo, a vrijeme ide, ili objektivno postoji samo sada (hic et nunc), a sve ostalo mi dodajemo? Vječno pitanje!

Pjesnikinja se pita i o smislu svojeg vremena koje je transparentno i transcendentalno, izvan pamćenja i onkraj iskustva (Moje vrijeme), spominje i vrijeme poznih godina (Cvijetu), vrijeme putovanja do Božjeg šatora – ono nesta i nasta; tu prepoznaje Njegovo, Božje vrijeme i moli da joj bude dano kako bi stigla do cilja (Do Šatora Tvoga); vrijeme mistično, kontradiktorno, bezvremeno, nesamospoznajno. Ima i uzaludno vrijeme (Mistično vrijeme) i vrijeme puno bure u interpersonalnim nesporazumima (Lutke na koncu), jednostavno – vrijeme naših dana s kojim se borimo za smisao i u kojem jesmo.

Još jedna prevažna riječ u zbirci, zasebno od vremena, jesu oči, raskošna oda očima, a, nadasve, njihov refleksivni odjek! Njima je posvećena pjesma Oči moje umorne, ali oči svevideće, ključna karika u nastajanju cjelokupne zbirke. No, kako ne gledamo samo očima, tu su misli, intelekt, um i razum, emocije, jednom riječju duša, gledanje i srcem i dušom, Alka je razradila mnogostruke veće vidike, višu slojevitost očiju, cijeli spektar viđenja, mudrovanja, gledanja na stvari iz svih uglova, rakursa, u kadrovima, u kompletnoj sceni i mizansceni. Treba tu pjesmu pročitati (kao uostalom i cijelu zbirku) da se osjeti oživotvorenost i virtuozitet obilno bogate ekspresivnosti ove pjesnikinje, moć njezine percepcije i obrade zamijećenog. Maestralno izvodi pjesničke zaključke u sažetku svojeg viđenja, imaginacije, vizualizacije, projekcije, racionalizacije, pomaka eks i in-kluzije, post i ‘ad hoc’ sažimanja svijeta, života i bitka.

Pjesnikinja se susreće i s tijelom (Tijelo) – ‘tijelo raskošno, tijelo moje!’ A uzeše joj ga da se poigraju njime (Iz bolničke sobe), tijelo klonulo (Sraz vremena) i načeto (Novo bogatstvo), izmučeno tijelo, koje broji otkucaje vremena (Pogrešan korak), tijelo koje nosi kao teret (Milost) ali kojeg sluša i ono nju i koje posvećuje zaboravu (Moć duha).

Mnogo se još takvih riječi provlači kroz zbirku (cvijet, starost, san, Bog, grijeh, Duh, dah) koje autorica posredno reinterpretira i analizira u poetskom narativu; postoje simboli, aluzije, nadasve zanimljive i izvorne metafore što stvara brojne asocijacije u poetskim vrtlozima i mirnim vrutcima, pobuđuje široke prispodobe, primisli…

One perpetuiraju, izranjaju, vrte se pred čitateljem u raznim misaonim predodžbama, oblicima i vidovima, bivaju metabolizirane i utrošene u pjesmama kroz maštu, želje, stvarne i zamišljene prostore, kroz mnogobrojne živuće likove, kroz raznovrsne prigode i istinite događaje današnjeg burnog vremena. Alka ima i dva zanimljiva oksimorona u dvije zanimljive pjesme ‘tamna svjetlost’ (Balada o crnoj svjetlosti) i ‘pitoma divljina’ (zadnja pjesma zbirke), ta unutarnja, nesavladiva proturječnost u samom razmatranom pojmu (contradictio in adjecto, kao, na pr. – okrugla kocka). Autorica analizira i potragu za identitetom (Razapete misli), spominje i djecu prirode: galeba, mačku, pticu, fenomene atmosferilija: kišu i drugo (O galebu, mačku i rastanku) – dok jednu pjesmu (Ratnici) posvećuje i ratu, njegovoj iracionalnosti i apsurdu koji je, heraklitovski, u univerzalnom smislu riječi ‘otac svemu’, gdje se u jednom morbidnom danse macabre-u pljuje na nebeski, Božji dar života. Pjesma iznosi sav besmisao rata, svu manipulativnost vladajućih moćnika nad žrtvom i paradokse ratnika, u mobilnom perpetuumu po inter i intra-nacionalnim kriterijima ‘panem et circenses’ (kruha i igara).

I na kraju, osvrnimo se malo i na ritam koji pjesmu nosi i koji je neophodan u svakoj pravoj poeziji kao i u muzici.

U Alkinoj lirici ritam je u visoko mimetskim modusima što ima utjecaja na stih. Njezina je lirika rod u kojem, poput ironijskog pjesnika, predočuje i ironijsku srž pjesništva i svojem čitateljstvu, naoko, okreće leđa. U Alkinu pjesmotvorstvu može se čuti metrički, prozni ili semantički ritam, može se prepoznati i ritam pjesme u prozi – meditativan, teže prepoznatljiv u prvi mah pa i diskontinuirani ritam, što izranja iz podudarnosti zvukovnog procesa. Surađujući godinama s brojnim muzičarima, kod Alke se očituje i stremljenje ka razvijanju i zamršene kontrapunktske strukture kao i nastojanje da se preformiraju i simplificiraju ritamske strukture, da bi se riječima dala istaknutija pozicija kako bi se dobilo na glazbenoj intonaciji. Pjesničko djelo Alke Pintarić ima sve karakteristike moderne poezije, i to ispovjedne, i nosi autobiografsku formu. Alkini su motivi simboli u svakom vidu  i vidiku i verbalne jedinice u djelu njezine umjetnosti; slijedi ritmove svijesti i asocijacije, a svojim metonimijama omogućuje da se jedan pojam zamijeni drugim; rabi neobične autohtone riječi kao – opečaćen, pohlepnik, zatornički, zvukovlje, tihoća, lažnost… a prepoznaje se i po svojem ranijem opusu i stilu (a ‘stil je čovjek’, kaže Buffon) koji je u mnogome intoniran vjerskom tematikom, kao i po projiciranom stilističkom vezivanju.

skraćena verzija recenzije

dr. Ljubomira Radovančevića

TISUĆU I JEDNA ZORA Dobrančić Ričard-Riki

Published on by biakovaKomentiraj

TISUĆU I JEDNA ZORA

Dobranić Ričard – Riki

Urednice:

Darija Žilić

Zorka Jekić

Lektorica: Dubravka Bouša

Design Korice: Nediljko Bekavac Basić

Fotografija na naslovnoj korici:

Ričard Dobranić – Riki

Priprema za tisak (editing & layout)

Nediljko Bekavac Basić

www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 142 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-16-3

Maloprodajna cijena: 16,00 €

tisucu-i-jedna-zora-naslovnica

TISUĆU I JEDNA ZORA Dobranić Ričard – Riki

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 142 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-16-3

16,00 €

Ričard Dobranić – Riki Tisuću i jedna zora

„Tisuću i jedna zora“ zbirka je pjesama, zapisa i meditacija prerano preminuloga samoborskog pjesnika Ričarda Dobranića – Rikija. Zahvaljujući trudu njegove majke Ljubice, sačuvane su bilježnice prepune tekstova i pjesama, a izbor iz prve rukopisne bilježnice koju je sam autor nazvao „Muka“, donosi uvod u Ričardovo bogato stvaralaštvo koje na taj način izlazi iz sjene i zaborava. Riječ je o rukopisu „Tisuću i jedna zora“ u izdanju Biakove, o potresnom svjedočanstvu suočavanja s bolešću i s vlastitom smrću. Ričard, potpuno svjestan da odlazi s ovog svijeta, pomirljivo piše o svojoj boli, bolničkim danima, no prije svega o svom odrastanju, o različitim periodima života, o životu kao kretanju u krugu, o svojim ljubavima, zanesenostima, ali i životnim tegobama, siromaštvu, o obitelji i o smrti stvarajući od krhotina cjelovitu sliku. Sve to ispisano je autentičnim i snažnim glasom, ponekad frenetičnim ritmom, u pjesmama i zapisima u kojima se povezuje refleksivno i lirsko. I pritom Ričard kao lirski subjekt niti malo ne štedi sebe i svoje životne izbore, u solilokviju pred odlazak kao da sabire svoja sjećanja, iskustva, prošle ljubavi, razgovore, zablude, knjige koje je čitao, brigu roditelja za koje zna da će patiti nakon njegova odlaska. I u tom razgovoru sa sobom, autor razgovara i s čitateljem i s Bogom, otvara dušu koja je okrenuta prije svega duhovnom, nematerijalnom svijetu, prema molitvi i patnji, te prema spoznaji o smislu vlastita života, koju je upravo iskustvo patnje produbilo. U tom smislu, naslov knjige koji je knjizi podarila urednica Zorka Jekić iz Biakove, svjedoči o tome da unatoč tragediji, Ričard nastavlja živjeti u svojim pjesama, „u tisuću i jednoj zori“. Ričard se obraća čitatelju kojem na što jednostavniji način želi približiti svoje iskustvo i doživljaje, te vjerujemo da će ova knjiga pružiti duhovni užitak i utjehu koju samo mudri pjesnici umiju pružiti kroz svoje stihove. A Ričard to svakako jest bio i nastavlja biti u svojoj poeziji. Jer to je poezija koja traga za istinom zbog užitka u pisanju, ali i zbog želje da se još više približi majci: „Nadam se da ću joj se što više približiti pišući ovu knjigu, a ako je još netko pročita i ako mu donese promjenu, bit će to samo potvrda da nije sav taj put bio uzaludan.“ Zato čitajmo Ričardovu poeziju i uživajmo u životu i u umjetnosti, kako nam i sam autor poručuje!

Darija Žilić

PRIVILEGIJA LETA Snježana Radetić

Published on by biakovaKomentiraj

PRIVILEGIJA LETA

Snježana Radetić

Urednica: Darija Žilić

Lektorica: Suzana Rupenović

Oblikovanje naslovnice i prijelom: Dea Curić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 144 str.

Format: 13×19 cm

ISBN 978-953-8375-01-9

Maloprodajna cijena: 13,24 €

privilegija-leta-naslovnica

PRIVILEGIJA LETA Snježana Radetić

Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 144 str. Format: 13×19 cm ISBN 978-953-8375-01-9

13,24 €

PROSTOR ZA NOVE LETOVE

Snježana Radetić u knjizi Privilegija leta, koja se sastoji od tri ciklusa, donosi poeziju koja govori o potrazi za vlastitim glasom, identitetom, o strasti i ljubavi, odnosu prema voljenom, o složenim obiteljskim odnosima.

A prije svega to je poezija o biću žene koja se posve otvara, daje svoju utrobu, svoje srce čitateljima. U prvoj pjesmi svog rukopisa, u ciklusu Prečicom do tebe govori o vlastitom nadahnuću, muzi koju uspoređuje s neukrotivošću „divnog bengalskog tigra“. I doista, način na koji je pisana ova zbirka frenetičan je, kao da su pjesme nastajale u dahu, noseći pritom potpuno oslobođenje autorici, otvaranje, porađanje vlastite tmine. I kao da u tom neukroćenom pisanju autorica odlučuje izvući „svoj posljednji adut“ i ispisati svoje unutrašnje biće koje u sebi bilježi strasti, čežnje, rane, bijes, tugu, mahnitost i radost.

Snježana Radetić čini to beskompromisno, iscrtava sebe, odnosno vlastitu lirsku junakinju, kako bi kroz pisanje tog, kako ga naziva „portreta“, obgrlila i zagrlila ranjeno biće i zavoljela u potpunosti vlastito jastvo. Čitatelje i čitateljice iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka.

I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje. I kao da smisao poezije i jest u iskazivanju svog bića koje se skrivalo, bivalo zatomljeno: „i dopusti sebi biti ona/ koju si dugo skrivala“. I taj drugi, koji omogućuje prepoznavanje, onaj je koji ogoljuje do vlastite biti: „da sam odjevena/a sasvim gola“. U hiperboličkim obraćanjima voljenom lirska junakinja Snježane Radetić otkriva svu strast i radost života, prepuštanja, povjerenja, pad, a potom let koji apostrofira u posljednjem dijelu knjige. Lirska junakinja podsjeća, retorički se pita, zavodi, usuđuje se, leti, kao da se u njoj potrgala brana i oslobodila svu bujicu sputanosti, prethodnih uvjerenja i stavova, zapretanih čežnji. I kroz te oluje, koje metaforički spominje, jača i njezino biće koje samo podvezuje vlastitu ranu, miruje, pa čeka nove zalete, nove početke i nove ljubavi. Neutaživost lirske junakinje kao da otvara prostor za ispisivanje snovitosti i života u cjelini. I kroz ljubav dopušta sebi stapanje, otkrivanje “nepoznate geografije“. A ta su geografija novi svjetovi, svijet voljenog bića od kojeg ne bježi jer joj otvara i ljubavnu strast, ali i bol kao njeno naličje: „tko će mu punom i nasmijanom/ znati prepričati ovu nevidljivu tugu/ koja nije imala svjedoka“. Ili „ti si me izdao/ poput stare cipele koja/ već iznošena/ ipak nažulja“. Svaki rastanak je odron, donosi nijemost utrobe i sve to pjesnikinja sjajno ocrtava i prikazuje. Svu tu tišinu i nemoć: „kad te raskomadaju jednog popodneva/ dok ne sluteći ležiš/ na rubu svijeta/ a noge ti plutaju nebom“. Kontrast strasti i gubitka sjajno je prikazan i u pjesmi Jutrima. Radetić se igra i s tzv. estetikom ružnoće, očuđuje povezivanjem ljubavi i smrti (Ljudi umiru, zar ne), eksplicitno piše o tragičnom doživljaju umiranja oca i o složenom, često zagušujućem odnosu kćeri i majke, posve disparatno donoseći raznorodne, ponekad netipične emocije. Dok „preslušava vlastite kosti“, pjesnikinja ispisuje simfoniju samorađanja, koje i jest potka, jer kao što je i spomenuto, bit i jest na kraju u ljubavi prema sebi, toj sebi koja je ostala bez vlastita glasa: „kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih/ da se sama sebi svidim na prvi pogled/ da se zaljubim u nasmijanu sebe/ i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama“.

U emotivno snažnoj i stilistički izbrušenoj poetskoj knjizi Snježana Radetić čitatelje će ostaviti bez daha, jer riječ je o poeziji koja se ne srami osjećaja, o njima vješto i zanosno piše, bez šmiranja, otvarajući prostor za nove letove.

Darija Žilić

OPREČNA NADANJA Jadranka Ivandić Zimić

Published on by biakovaKomentiraj

OPREČNA NADANJA

Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Tena Babić Sesar

Uvez: Tvrdi

Format: A5

Broj stranica: 62 str.

ISBN 978-953-8375-45-3

Maloprodajna cijena: 12,81 €

OPREČNA NADANJA Jadranka Ivandić Zimić

Uvez: Tvrdi Format: A5 Broj stranica: 62 str. ISBN 978-953-8375-45-3

12,81 €

TRAGANJE ZA LJUBAVLJU I SMISLOM

Knjiga pjesama u prozi Oprečna nadanja znanstvenice, pjesnikinje i prozaistice Jadranke Ivandić Zimić (1965.) zbirka je ljubavne poezija. Nastajala je od autoričine najranije mladosti sve do njezine prerane smrti 2022. godine. To su promišljanja jedne senzibilne intelektualke o osobitim trenutcima u životu i ljubavi, moglo bi se reći, traganje za ljubavlju i smislom. Ljubavi koja može biti uzvraćena ili neuzvraćena, sretna ili nesretna, ali ljubavi bez koje život nema smisla. Govori o ljubavi koja je tu i koja nema neki poseban razlog postojanja. Ljubav kao utočište. Ljubav koja je oduvijek bila tu i koju je susret dvoje ljudi samo probudio. Ljubav koja pobjeđuje sve životne nedaće. Ljubav koja je ovjekovječena u njezinim knjigama. Ljubav koja ostaje i poslije njezinih sudionika. Ljubav koja je jača i od smrti.

„U tom sanjarenju, u toj zaljubljenosti otvorio se i cijeli jedan svijet, moj svijet u koji uvijek mogu pobjeći od briga, od samoće, od sebe same.“ (Nemam razloga biti zaljubljena) Duboko potresena sviješću o prolaznosti i krhkosti ljudskog bića, kao da je slutila svoj prerani odlazak. Ali vjeruje u snagu umjetnosti koja kroz ljubav premošćuje odlaske. I tako Jadranka kaže:

„Pa i ako me potražiš pogledom dok odlazim pognuta u smiraju dana, ako ti kažu da me nema, da sam umrla, nestala u svitanje, pretraži srcem rub horizonta, tamo gdje se sreću planina i nebo, gdje su s cvrkutom odletjele ptice, tamo je započelo i moje umiranje.

… I zapamti, dok imaš ove riječi, imaš sve, nisi sasvim sam, a ni ja nisam sama.“ (Jednom kad vrijeme stane)

I kada pjeva puna strepnje o nadanju, porazu, snovima, oprostu, laži, varki, sjenama, o sreći, o disanju… zapravo pjeva o ljubavi.

Uz prevladavajuću emociju – ljubav, prisutne su i druge emocije koje donosi bogat i proživljen život: slutnje, strepnje, čežnje, nade, tuge i sreće, tuga za zavičajem, egzistencijalna tjeskoba, istrgnutost, čuđenje…

Kontemplativno i ustreptalo pjeva o onoj tajanstvenoj čežnji koja pokreće ljude da čine dobro.

Poezija Jadranke Ivandić Zimić obiluje slikovitim prikazima prirode. Priroda joj je saveznik. Krajolici ogledaju unutrašnja stanja njezine tankoćudne osobe.

Pjesnički izričaji, u kojima Jadranka Ivandić Zimić neumorno slavi život i ljubav, tragovi su snažno proživljenog pjesničkog putovanja, i iskreno se nadam da će naći adekvatno mjesto u hrvatskoj i svjetskoj književnosti.

Zorka Jekić

Zbirka pjesama u prozi ,,Oprečna nadanja” dr. sc. Jadranke lvandic Zimić prva je posthumno objavljena knjiga nagrađivane autorice jedinstvenog poetskog izraza koja je publiku osvojila zbirkom priča ,,Zvala sam se Ljerka” i koju je teška i kratka bolest naprasno spriječila u tome da do kraja ostvari svoj autorski i umjetnički potencijal. Ipak, za autoricom ostaje niz djela koji će posvjedočiti o njezinoj uključenosti u hrvatsku literarnu scenu, pa se nadam da će tako svoj put do čitatelja naći i ova, posljednja njezina knjiga, intimistička i ekspresionistička zbirka koja nam u duhu ranih radova Ive Andrića prenosi sušta osjećanja, spektar emocija s kojima se autorica hvatala ukoštac od svoje 17. godine pa do svoje smrti. Autoričin rad s ljudima omogućio joj je da proširi vlastiti spektar emocija i shvati ga iz više aspekata od prosječnog čovjeka, a taj je rad Jadranka Ivandić Zimić redovito unosila u svoje tekstove. Na kraju, sjećanje na Jadranku ostat će dok god je ljudi koji su je poznavali, dok god je onih koji su je voljeli i dok god njezine knjige budu dostupne hrvatskim čitateljima, na policama kućnih biblioteka i javnih knjižnica; svaki put kad se čitatelj pronađe u knjizi, Jadranka će biti tu, prisutna, i zadovoljna, jer sav njezin trud nije bio uzaludan.

Josip Ivanovic, urednik i prevoditelj

O AUTORICI

Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. godine u Zavidovićima u BiH. Cijeli svoj radni i profesionalni vijek provela je u Hrvatskoj (Krk, Desinić, Varaždinske Toplice), a najdulje u Zagrebu gdje je nakon kratke i teške bolesti umrla 24. studenoga 2022. u 57. godini. Završila je Studij za socijalni rad Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine, a zatim i poslijediplomski znanstveni studij iz Dječje i adolescentne psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2010. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla je akademski stupanj doktorice društvenih znanosti. Primarna područja njezina znanstvenog i stručnog interesa bila je obitelj, djeca i mladi te problematika ovisnosti o drogama. Pisala je pjesme i kratke priče od 17. godine. Napisala je više od 100 pjesama, 50-ak kratkih priča i tri romana. Godine 2016. objavila je zbirku kratkih priča za djecu Neobična jutra jedne obične Flekice, a 2021. godine zbirku priča Taj čudesni životinjski svijet. Osim proze za djecu, ova talentirana pjesnikinja i prozaistica objavila je i tri knjige za odrasle: roman Praznina (2018.), zbirku priča Zvala sam se Ljerka (2018.), s kojom je 2016. pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske, i ljubavno-povijesni roman Dvije Veronike (2020.) u kojem obrađuje povijesne, ali i suvremene teme, pa se tako u središtu pozornosti nalaze dvije mlade žene, Veronika Desinićka i Veronika iz Zagreba, kojima će u dva različita povijesna razdoblja splet okolnosti i nesretna ljubav namijeniti strašnu sudbinu. Godine 2021. u nakladi osječkog Ogranka Matice hrvatske objavljena je njezina prva zbirka pjesama i lirskih kratkih priča ili pjesama u prozi Amazonke i Kentauri. Oprečna nadanja njezina je druga knjiga pjesama u prozi koju je pripremila, ali koju nije uspjela objaviti za života. Objavljujemo ju sada u 2023. godini kao spomen na autoricu čiji je raskošni talent već i za njezina života prepoznala i kritika, ali nadasve i njoj draga publika.

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU Slavica Sarkotić

Published on by biakovaKomentiraj

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU

Slavica Sarkotić

Urednica: Zorka Jekić

Korektorica: Dunja Tokić

Predgovor napisao: Siniša Matasović

Uvez: Tvrdi

Format: A5

Broj stranica: 118 str.

ISBN 978-953-8375-46-0

Maloprodajna cijena: 14,70 €

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU Slavica Sarkotić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 118 str. ISBN 978-953-8375-46-0

14,70 €

U ZALOG VAMA KOJI DOLAZITE

“…Moj otac je rekao / Obraz ni za što / Sirotinji pomagao… Kad je ostario / I auto mu se pokvario / Pješice do autobusa hodao…”, izdvojeni je dio stihova neupitno antologijske pjesme Slavice Sarkotić “Otac moj”. Na veliku sreću čitatelja, to nije jedina antologijska pjesma u ovoj kapitalnoj zbirci poezije, a nipošto nisu niti jedini antologijski stihovi iz konkretne izdvojene pjesme. Dalo bi se i trebalo bi se izdvojiti i citirati još mnoge naslove pjesama, cjelovite pjesme i kudikamo više antologijskih stihova. Tim više je zapanjujuće (da ne kažem sablažnjujuće) da to danas, godine gospodnje 2023., moram konstatirati ja, jedan balavi klipan koji bi gospođi Sarkotic, uzmemo li u obzir u svemiru i vremenu majušnu i neznatnu varijablu godina dolaska na ovaj svijet, komotno mogao biti sin, ako ne i unuk. Zašto je tomu tako i zašto ona do danas na širem hrvatskom, posredno i svjetskom književnom nebu nije zavrijedila ulogu respektabilne i uvažene autorice, pokazat će ponovno to isto i neprevarljivo vrijeme. Jer sud vremena, gospođe i gospodo moja draga, nitko od nas privilegiranih neće izbjeći. Srećom, Slavici Sarkotić ova činjenica ide u korist. Vrijeme će, u to sam čvrsto uvjeren, marljivo i predano raditi za nju: danas, sutra, za mjesec dana, godinu, u trenucima kada je više ne bude, kada više ne bude ni bilo koga od vas / nas koji ovo čitate. To je jedina neporeciva pravda, ustvrdili su brojni znameniti mislioci prije naše ere. Toplo se nadam da su bili u pravu. Što mi drugo preostaje? Što drugo preostaje svima nama? Nećemo se valjda prepustiti pesimizmu i ostatak svojih malenih, neznatnih života maštati i isčekivati hoće li nas ili neće nuklearnom ili kakvom sličnom kataklizmom s lica Zemlje i svemira izbrisati neki jos neafirmirani novovjeki Hitler ili prikriveni “bankar iz sjene”.

Skroman i ponizan, za kakvog se s pravom ili bez najmanjega prava držim, ustvrdit ću kako sam počašćen i privilegiran što osobno poznajem ovu iznimnu autoricu. Podrazumijeva se, ne jedno kritičarevo pero će sada vjerojatno isukati svoju oporu tintu i staviti znak upitnika na ove moje smjele i naglašene tvrdnje (pravo im budi), jer gospođa Sarkotić dolazi iz korpusa autora s kojima često i rado surađujem, međutim, argumente će prije ili kasnije morati prihvatiti, argumenti su jedini što me u književnom dijapazonu zanima, argumenti su jedini relevantni, argumenti su najjači i najiskreniji saveznik Slavice Sarkotić i izvorne, održive književnosti. Osoba koja je u stanju akceptirati i za buduće generacije zabilježiti stihove: “Moje noge / Svakodnevno mi otkazuju poslušnost / Svakoga jutra / Moram ih tjerati / Da me odnesu do kupaonice… Moje noge su stare i umorne / Ali odbijaju biti mirne noću / Bude me / Pogotovo kad je ovako vruće / Pa su me eto natjerale / Da u ovaj kasni sat / Napišem nešto o njima / Iako sam im lijepo rekla / Tko jos piše pjesme o nogama / I to starim”, zaslužuje da ju se čita, i čita, i čita. Lokal-patriotizam s time nema apsolutno ni najmanje veze. Ovo isto bih ustvrdio i da je rođena u Kanadi, Africi, Aziji, Boliviji… i da su mi njeni stihovi odatle sletjeli pod oko. Možete mi vjerovati, a i ne morate, no ja iza toga čvrsto i stameno stojim.

Uživajte bez zadrške. Prepustite se stihovima, dojmu i trenutku. Dozvolite si biti ljudi, dozvolite si ponovno biti djeca kakvom su vas vaši roditelji svojedobno odgojili, dozvolite si biti krvavi ispod kože, udahnuti miris svježe pokošene trave ili svježe ispečenoga kruha, dozvolite si vjerovati kako suvremena književnost istodobno može / smije biti i sjetna, emotivna, nježna, arhaična, ali istovremeno i suvremena, gostoljubiva, uploudana na društvene i šire mreže suvremenih virtualnih i inih tehnologija, ma što sve to skupa uopće značilo. Dozvolite si disati, po mogućnosti punim plućima, u slabijoj varijanti, onoliko koliko vam je slobodnog mišljenja i zaključivanja preostalo. Slavica Sarkotić to usrdno i predano čini, stavlja svoju glavu i cjelokupno svoje životno iskustvo na panj, vama na uslugu. Tko ste vi da joj tu uslugu odbijete? Kako sam otpočeo, tako ću i zaključiti, stihovima gospode Sarkotić, posvećenim jednom od njenih brojnih životinjskih / kućnih ljubimaca. No jesu li samo i usko namijenjeni njima?: “Moj Pasa polako odlazi / Jedno mu oko prekrila mrena / Ne čuje skoro ništa / Ali nepogrešivo došepa do vrata / Netom prije nego Josip s autom uđe u dvorište / Moj Paša već odavno ništa ne trga, ne lomi / Moj Paša dahće / Bole ga kukovi kao i mene.”

Povrh toga Slavica dodatno i proročanski kaže, ne usko u svoje ime: “Na moju konačnu adresu / Meni se ne žuri / Znam gdje je i da mi ne treba ključ.” I čemu će joj? Nama ga je ionako ostavila u zavjet svojom iskrenom, nepotkupljivom dušom.

Siniša Matasović

MOST OD PAPIRA Zdravka Krpina

Published on by biakovaKomentiraj

MOST OD PAPIRA

Zdravka Krpina

Recenzenti:

dr. sc. Inoslav Bešker

dr. sc. Dubravka Bouša

Urednica: Zorka Jekić

Slika na naslovnici: Slavo Striegl, Kupa, o. 1980,. akvarel, 39×50 cm

Oblikovanje naslovnice: Božidar Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 300 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-95-5

Maloprodajna cijena: 27,00 €

most-od-papira-naslovnica

MOST OD PAPIRA Zdravka Krpina

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 300 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-95-5

27,00 €

Zdravka Krpina Most od papira

Most od papira je dvojezična znanstvena studija (zbirka radova) o hrvatsko-talijanskim kulturnim dodirima.

Kako u uvodu autorica kaže: “Upućena je i svima vama, drugima, iako se i nećete složiti s mojom pruženom rukom u kojoj se ponekad, među redovima, krije bodljikavi plod indijske smokve, poneka gorka naranča okamenjenih stereotipa i s jedne, i s druge obale, a ponekad čisti nektar estetskog obožavanja.

Ova je knjiga doista pokusaj dogradnje jednoga mosta od papira, kada sam u svakom članku, tekstu, predavanju, od 1997. kada sam došla u Rim, do svog povratka u Zagreb 2017., malenom arheološkom lopaticom istraživala arhivske podatke, tekstove iz starih časopisa, znanstvenu literaturu pa uz dogradnju vlastitog asocijativnog svijeta, oživljavala i približavala nikad prekinuti put između Hrvatske i Italije.

Pred mojim je zanesenim očima uvijek stajao jedan most. Unatoč vojsci u raznim odorama, unatoč ponekad uzajamnom preziru, unatoč lažnim suradnjama, moj ‘most od papira’ stajao je uvijek kao jedina i neprikosnovena istina ljubavi između ove dvije zemlje i njihove uzajamne potrebe i potpore.”

Zdravka Krpina, Ponte di carta

Ponte di carta é uno studio scientifico bilingue (raccolta di articoli) dei contatti culturali italo-croati. Come dice l’autrice nell’introdizione:

,,Inoltre, é rivolta a tutti voi cari, anche se non sarete d’accordo con la mia mano tesa in cui a volte, tra le righe, si nasconde il frutto spinoso del fico d’India, qualche arancia amara di stereotipi pietrificati da entrambe le sponde, e a volte il puro nettare dell’adorazione estetica.

Questo libro é effetivamente un tentativo di aggiungere un ponte di carta, quando in ogni articolo, testo, conferenza, dal 1997 quando sono venuto a Roma fino al mio ritorno a Zagabria nel 2017, ricercavo dati d’archivio, testi di vecchie riviste, letteratura scientifica con una piccola spatola archeologica, fino all’aggiunta del proprio mondo associativo, ravvivavo il percorso e mi avvicinavo al viaggio mai interrotto tra la Croazia e l’Italia.

C’era sempre un ponte davanti ai miei occhi rapiti. Nonostante l’esercito in varie divise, nonostante a volte il disprezzo reciproco. Nonostante le false collaborazioni. Il ‘mio onte di cart’e sempre stato l’unica é inviolabile verita d’amore tra questi due paesi e le lorn eciproche esigenze e sostegno.”