KLAVŽAR Darija Žilić

Slika

DARIJA ŽILIĆ,  „KLAVŽAR“ IZD.BIAKOVA, ZAGREB, 2013., 76 STR.

„Klavžar“ je deseta knjiga 41-godišnje zagrebačke pjesnikinje, esejistkinje, književne kritičarke i aktivistkinje Darije Žilić. Pritom je to autoričina druga knjiga kratkih proznih zapisa, umnogome srodna i bliska njezinoj prošlogodišnjoj knjizi „Omara“. Već ilustracija s naslovnice knjige – detalj slike „Rapsodija“ akademske slikarice Yasne Skorup Krneta – a koja prikazuje pticu u letu sugerira motiv kretanja i  putovanja kao tematsku okosnicu tekstova, dok je mozaikom oblikovano tijelo ptice na ilustraciji u analogiji s fragmentarnom strukturom knjige sastavljene od velikog broja kratkih zapisa (dugih od pola do najviše tri i pol stranice teksta). Također, blagost ptice (nalik golubici) s ilustracije podudarna je s blagošću autoričina diskursa koji kao imperativ uvijek ima razumijevanje drugoga, prihvaćanje drukčijega, težnju ravnopravnosti te miroljubivost ali i otpor svakoj vrsti nepravde, netolerancije i ugnjetavanja. Svi su ti elementi redovito bili prisutni kako u autoričinoj poeziji, tako i u njezinoj esejistici, prozi i književnokritičkim tekstovima, a implicitno su ali i eksplicitno prisutni i u tekstovima ove knjige. Radi se o zapisima nastalima tijekom autoričinih putovanja, za vrijeme jednomjesečnog stipendijskog boravka u Skopju, te prilikom putovanja na pjesničke festivale, u Koelnu, Bonnu, Istanbulu, Ohridu, New Yorku. Dijelom su intimistički, ponekad poetični, refleksivni, ili pak esejistički, s putopisnim elmentima, ili su pak to zapisi o knjigama tijekom putovanja čitanih, jer čitanje i putovanje jesu istoznačnice, i čitajući putujemo, a tijekom putovanja čitamo – nova lica, krajolike, prizore, arhitekturu, podneblja, znakove kraj puta. No svako je putovanje i samoistraživanje, pa ova knjiga, osim što donosi autoričine dojmove i iskustva s putovanja, mnogo otktriva i o njoj kao osobi. Jer, ono što je zapisano na osnovu uočenog, koliko o uočenome govori toliko i o zapisivaču; uočeno i zapaženo putopisca obogaćuje, nadograđujući mu identitet; putopisac gleda i piše uvijek iz pozicije sebstva, pa pišući o drugome, o nepoznatome, o novome, on istovremeno piše i o sebi; dojmovi koje izaziva nepoznato njegovim odnosom spram toga otkrivaju mu mnogošto novoga i o njemu samome,  pa upoznavajući novo putnik spoznaje dosad nepoznato i o samome sebi. U zapisima iz ove knjige Darija Žilić često propituje temu pripadnosti, tematizira multikulturalnost, ali i primjećuje probleme prekarijata, nezaposlenosti, deindustrijalizacije, zalaže se za prava slabijega pa na jednome mjestu anonimnog rudara pretpostavlja Felixu Baumgartneru, „čovjeku koji je skočio s ruba svemira“, primjećujući kako se radi o različitim vrstama hrabrosti ali i o požrtvovnosti naspram ekshibicionizma. Tako, osim što je poetična i intimistička, „Klavžar“ je i politična knjiga. A kako putovanje podrazumijeva i izraženiji intenzitet doživljajnosti, shodno tome autoričini su zapisi kratki, koncizni, većina njih očito je nastala u hodu, ili bar u predasima između hodanja, u kratkim intervalima između novih impresija, novih prizora, lica, mjesta, mirisa, boja i zvukova. Darija Žilić i inače je autorica sklona jasnoći izraza, jednostavnosti iskaza i razumljivosti kazanoga, a takav je diskurs i ove knjige, lišen mistifikacije i pretjerana kićenja, uz imperativ jasnoće u artikulaciji stavova, dojmova, razmišljanja. Žilić je autorica nesklona minucioznoj deskripciji, njena namjera nije transponiranje izvanjske zbilje u tekst već je ona inteligentan promatrač koji uočava i bilježi onaj esencijalan, odlučujući detalj za stvaranje šire slike, s minimumom sredstava postižući maksimalnu uvjerljivost.  No unatoč jednostavnosti, autoričina proza nije plitka ni isprazna, Žilićini koncizni zapisi bogati su začudnih, dugo pamtljivih, s malo dobro odabranih riječi sugestivno oslikanih slika, a za osobni primat s metaforičnom slikom  o ormaru prepunom prestrašenih ljudi iz prethodne autoričine knjige „Omara“ bori se slika iz nove knjige, o sunčanom svjetlošću milovanom naboranom licu čovjeka koji je preživio rat i ostao mrtav. Jer, toliko mnogo toga rečenog a s tako malo riječi – to je odlika pravog pisca. Pritom je citirani navod tek jedna potvrda kako pišući prozu Žilić ne utišava pjesnikinju u sebi; svoje hibridne prozne tekstove koji su vječno na granici eseja ona redovito ispunjava lirskim nabojem, sjetom, melankolijom, ali i mudrošću, lucidnošću, optimizmom. Motiv borbe protiv straha od institucija, bilo onih državnih, birokratskih, vlastodržačkih, bilo onih koji su s vlasti u posrednoj vezi (npr. aerodromska kontrola putovnica i prtljage) provlači se knjigom, sa svrhom samoohrabrenja, samopoticaja na akciju, na djelovanje, na kretanje od nule da bi se jednom dobilo sve. Jer, nula nije nužno ništa, praznina, neimućstvo, već je nula i znak početka, starta, točka od koje se počinje, kreće – naprijed, u napad, prema boljem, ili bar dobrom. A i malobrojniji zapisi fikcijskog karaktera u kojima autoričino ja zamijenjuje ja Mirte, Marte, Fide (…) i koji ne tematiziraju neko putovanje, u sebi ipak sadrže bar nagovještaj metaforičnog putovanja, simboličnog otpočinjanja novog života (poput Fidinog brisanja Facebook-profila koje joj se čini baš pravim prvim korakom, nakon čega će biti „kao nova“). Tako u fokus neprimjetno ulazi i tema identiteta, u smislu samoostvarenja ali i u smislu  samodoživljajnosti , ali i predodžbe o nama u očima drugih. Jer, knjiga o putovanjima nužno je i knjiga o komunikaciji – između ljudi, ideja, kultura – a motiv gašenja Facebook-profila implicitan je otpor tehnološkom surogatu komunikacije. Na nekoliko mjesta Darija Žilić piše i o eufoniji, o čitanju zvuka i iznalaženju smisla odslušane pjesme na nepoznatom jeziku isključivo iz zvuka riječi, prilikom čega eufonija postaje dovoljna za značenje, za slike, zvuk se u uhu (umu) pretvara u sliku, a slika u riječ, ili skup riječi, smisao, dok  melodija pročitanih riječi umnožava značenja. Autorica je to koja u kulturi prepoznaje povezanost a ljude koji se kulturom bave doživljava svojom rodbinom, dobro povezanom širom obitelji, što je možda i odgovor na u više navrata u knjizi ponovljeno pitanje „Čija sam? Kome pripadam?“ Prozni postupak Darije Žilić često je kombinatorski, kolažan; slike, prizore, situacije, odnosno atmosferu ona dočarava nabrajalačkim postupkom nizanja međusobno različitih, naoko tek nesklapnih, kontrastnih i nepodudarnih motiva, apostrofirajući tako bogatstvo i važnost različitosti (starci u hladnom moru; magličaste plaže; brudet, sevdalinke i med od mente; vrtovi na krovovima kuća urbane metropole; perunika i zelje). Sve to tvori puninu svijeta, a različitost apostrofira kao obogačujuću, a ne kao prijetnju. Autoričina se svjetonazorna odrednica tako nadaje i važnom tvorbenom značajkom teksta, s optimističnom okrenutošću budućnosti kao imperativom iskazanim u više tekstova ove toplinom, iskrenošću i mudrošću ispunjene, nepretenciozne, brojem stranica nevelike, ali  knjige prebogate uhvaćenih trenutaka, slika, prizora, dojmova, mirisa i osjećaja, čijim se zapisivanjem produžuje njihovo trajanje, a zbilja postaje humanijom, ugodnijom, toplijom.

Božidar Alajbegović

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s