VITA ET MARTYRIUM BEATI VLADIMIRI CROATIAE REGIS Pavao Riter Vitezović

vitezovic video gif

Pavao Ritter Vitezović

 

VITA ET MARTYRIUM B. VLADIMIRI CROATIAE REGIS

ŽIVOT I MUČENIŠTVO HRVATSKOG KRALJA BLAŽENOG VLADIMIRA

(1705.)

 

 

“Legenda o blaženom kralju Vladimiru († 22. svibnja 1015.) i njegovoj ženi Kosari vjerojatno seže u XI. stoljeće, a prvi spomen o njoj imamo u djelu Grgura Barskog tzv. Popa Dukljanina koji sredinom XII. stoljeća, „na molbu puka i klera dukljanske Crkve“, sa slavenskog na latinski jezik prevodi djelo Regnum Sclavorum. Od tada je legenda o tom vladaru dio historiografskog diskursa koji se bavi poviješću južnih Slavena i nalazimo je u raspravama hrvatskih latinista.

(…)

Pavao Ritter Vitezović, koji je svojim literarnim nadahnućem na hrvatskoj književnopovijesnoj sceni dao velik doprinos, nije manje važnom smatrao hrvatsku hagiografiju koja je do njegova doba, ako izuzmemo Šibenčanina Ivana Tomka Mrnavića, bila dosta zanemarena i neistražena. Takvo je stanje potaknulo Vitezovića da se u većoj mjeri počne baviti hagiografijom. On je poput drugih autora svoga vremena u duhu baroknog slavizma veličao staru slavu naroda i njegove korijene često povezivao s biblijskim motivima (Usp. Slamnig, 1970: 49). Vitezovićevo djelo Vita et martyrium B. Vladimiri Croatiae regis jedno je od ukupno tri njegova hagiografska djela u kojem on veliča nacionalnu povijest, no ujedno ističe kako djela takve tematike gube na važnosti, a slavni junaci u narodu su sve manje poznati.

(…)

Zanimljivo je da Vitezović, kako bi unaprijed otklonio svaku nedoumicu, već u naslovu djela naziva Vladimira hrvatskim kraljem (Croatiae rex) i navodi kako su ga na pisanje nagnala dva razloga: najprije što su život i mučeništvo bl. Vladimira, kralja Crvene Hrvatske, potpuno nepoznati narodu Bijele Hrvatske, a zatim jer Vladimira štuje samo Istočna Crkva. Iako Vitezović kao osnovicu koristi Barski rodoslov, to nikako ne znači da ga je doslovce prepisao ili prepričao. On je, osim uočljive kompozicijske razlike i živopisnog baroknog latinskog stila u događaje unio više dramatičnosti, postigao da ovo djelce zaista možemo nazvati hagiografskom minijaturom. Početak radnje Vitezović smješta u IX. stoljeće (Nonum a Christi nativitate ordiebatur saeculum) kad je Vladimir po smrti oca Petrislava zasjeo na prijestolje kraljevstva Crvene Hrvatske. Vitezović često preuzima neka locus communis koja se nalaze kod Grgura Barskog i Orbinija, primjerice o mudrosti i svetosti Vladimirovoj. I dok navedeni autori odmah počinju prepričavati Samuilov napad na Vladimirovo kraljevstvo, Vitezović se mjestimično zaustavlja donoseći lijepe književne epizode o Vladimirovoj mudrosti i kraljevskoj naravi:

“Puer quidem aetate regni solium consedit; populos tamen senilis ingenii probitate rexit. Genere namque fortunisque regalibus nobilissima in eo indoles et sapientia cum pietate coniunctae adeo regno idoneum effecerant; ut nulla in ipso digna Principe virtus desideraretur: neque regno dignior Princeps optari subditis potuisset. Pacem quoque patriae fertilissimam restituisset: nisi affini tyrannide regno et vita simul ante diem privaretur” (Ritter Vitezović, 1705: 3).

“U dječačkoj dobi zasjeo je na kraljevsko prijestolje, no ipak je narodom vladao razboritošću staračkog uma. S podrijetlom i kraljevskim bogatstvom u njemu su plemenitost i mudrost bile toliko ujedinjene s blagošću da su ga učinile toliko prikladnim za kraljevstvo te se u njemu samome ne bi očekivala nijedna krepost nedostojna kralja, niti su oni koji su mu bili podređeni mogli zaželjeti vladara dostojnijeg za kraljevstvo. U domovini bi također obnovio vrlo plodonosan mir da mu nisu okrutnom vlašću susjednih naroda bili oduzeti prije vremena život i kraljevstvo.”

 

(…)

Vitezović je u svojoj knjižici prihvatio Vladimira i Kosaru kao povijesne ličnosti. On ne dvoji o pouzdanosti te priče, nego ju zbog njene legendarnosti i drevnosti pokušava i povijesno utemeljiti. O tome govori i činjenica da on želi Vladimirov svetački život uzdići na jednu višu razinu: proglasiti ga hrvatskim svecem. (…) Sudeći po atribucijama kojima Vitezović naziva Vladimira (rex Croatorum, pacificus dominator, princeps pientissimus, divus princeps itd.) te pjesme, himna i molitve kojima dopunjuje njegov životopis, nameće nam se pomisao da Vitezović Vladimirovoj hagiografiji pridaje povijesnu težinu. To najjasnije uočavamo u himnu (hymnus) i molitvi (oratio) jer su te dvije komponente ovoga djela i formalno i teološki sastavljene po uzoru na svetačka i mučenička slavlja. U nakani da život bl. Vladimira uzdigne na još višu razinu Vitezović je nedvojbeno uspio.”

(…)

(Petar Ušković Croata: Kralj Vladimir kao književni motiv u hrvatskoj latinističkoj tradiciji. Izvadci iz rasprave prevoditelja)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s