KONTRAPROTIVNA Marina Čović

kontraprotivna-video-gif

Jackpot

Pametna vrata

ispred kojih smo dežurali.

Približavali se

pa odmicali

kad bi se otvorila

i razjapio se

čisti plavi linoleumski hodnik

pred nama.

Mek i nov.

Po kojem se čuje samo bat nogu.

Sestra.

Zgodna, mlada,

kovrčave crne kose.

Čini se, bilo joj je vruće,

izgleda da je usamljena

i nema nikog kod kuće.

Valjda je zato mom oženjenom rođaku

uzela telefonski broj.

Ako šta zatreba

da javi.

Stara je nosila dugi crni kaput,

i plakala kao malo dijete

svakoj klompi i ortopedskoj papuči

koja bi se začuđena zaustavila pokraj nas,

a takvih nije bilo puno.

Jednom prilikom,

dugo nakon toga,

pričala mi je

da su bili toliko zaposleni

da nisu imali vremena ni vode babi dat’

kad bi tražila,

dok nije kanula koja marka.

Konvertibilna kao i ljudi,

kao i klompe.

Marka za specijalan ljudski tretman.

Usprkos prognozi i lošem vremenu,

vidjela sam je

ipak sutra.

Spejs šatl,

iz nje vire puste cijevi.

Morali smo je jučer zavezati.

Sad sluša, samo sluša,

ne govori.

Pokrivena lancunom.

Na njoj napisan broj,

na njenoj mekoj glatkoj koži.

Bože, kako je ta žena gromoglasno u snu disala!

Na kasi uvijek Čunga-Lunga

i one kao kliker velike žvake – šarene,

što ih bude puno u jednom pakiranju.

Na Ilidži je bila jedna govornica,

kad bih je vidjela, molila bih da me pusti

da ostanem s njom,

da ne zove staru.

Rekla bi da neće.

Svaki put.

Dvorište

pred kućom

s vrtom i ružama.

Ruže k’o filđan velike.

Njihove mirisne latice,

otkrili smo to sasvim slučajno,

činile su odlične karte za prolaz,

u igri biciklima.

Gore-dolje po sto puta

Halo, stojte – ovdje policija!

Karmin crvene haljine.

Te su joj najdraže.

Kaže mi: Sine.

Školska čistačica.

Prije svega je čuvala sina.

Pobjegao je, Bogu hvala,

žena ga je jedva dočekala.

Onda nije dala kuće, ni zeta.

A pošto kuću nisu mogli odnijeti,

koliko je čvrsto baba čuvala,

probušiše je sa svih strana.

Ostala krezuba.

Crna

i sama.

Konačno.

Kapitulacija.

Dvije godine,

prvi naš susret

nakon Sarajeva.

Rekoh: Kvragu sve, ovo nije – onā, moja baba.

Inženjeri.

Pametni.

Liječe stvari.

U većini slučajeva principom: Ugasi pa upali.

Hvala Bogu, i baba se resetirala.

Vakumirala i pospremila

šta svoje, šta tuđe,

šta crno, šta bijelo

na dno ormara.

Jebene babaroge

uvijek nekako iskoče.

I evo nas.

Iz usta joj vire cijevi.

Pokušava pogledom upratiti ujnu.

Iz nekog meni čudnog razloga, čini se kao da je

zbunjuje

moja pojava.

I sad već pitam se: Zna li ona uopće tko sam ja?

I sjeća li se kako mi je jednom,

dok sam još studirala,

poslala sto kuna,

al’ sve po petaka.

Dvadeset dana,

mislim da ih je toliko skupljala.

Događa se,

nije namještaljka,

da i običan čovjek

osjeti milijunski jackpot

u svojim rukama.

O AUTORICI

Marina Čović rođena je u Sarajevu 30. prosinca 1981. godine. Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje završila je u Splitu, gdje radi i živi. Piše poeziju i kratke priče.

Redovito sudjeluje u književnim natječajima. 2015. godine ušla je u širi izbor Algoritmovog natječaja Na vrh jezika, a 2016. godine u širi izbor za nagradu Sedmice (priča: Poduzeće) u organizaciji Sedmice i Kritične Mase, te uži izbor VII. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala u organizaciji Banatskog kulturnog centra i Novosadskog sajma (pjesma:  Jackpot).

S pričom Mitke osvojila je nagradu Ulaznica 2014 godine.

Suradnica časopisa Poduzetnik.

Mama predivne djevojčice.

Žena strpljivog muža.

Oglasi

Autor: biakova

Biakova's blog podržava odlično raspoloženje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s