ZVONKO ZEČEVIĆ Šapat ženi

Šapaat ženi video gif

 

Ljubavnik stiha

 

       Poetski prvijenac dramskog umjetnika i pedagoga Zvonka Zečevića, odnosno trideset pjesama, koliko čini ovu neveliku knjigu, napisano  je u dahu od jeseni 2015. do proljeća 2016. godine. Ipak, stihovi iz ove knjige već su imali svoju „javnu“ premijeru neposredno nakon nastajanja, i to u obliku autorove elektronske pošte ženama koje voli ili ih je volio. Dakle, radi se o poetskim tekstovima koji imaju svoje adresate, koji su i potencijalni inicijatori stanja u kojemu se nalazi pjesnik u trenutku njihova ispisivanja. Već nam ta činjenica nagovješćuje životno i živo štivo, prožeto jakim emocijama.

       Tematski gledano, sve pjesme su ljubavne, s vrlo snažnim erotskim nabojem. U središtu zbivanja je, dakle, odnos pjesničkog subjekta spram mnogih imenovanih ženskih osoba iz njegova života.  Dok  je u  jednima izraženija impresija, trenutak, snažna emocija, u drugima se zbiva vraćanje u prošlost, ali uz refleksiju sadašnjeg živog sjećanja i stava naspram onoga što se i kako zbilo.

       A kakav je uistinu karakterni profil pjesničkog subjekta i kakav je odnos toga muškarca spram svih tih žena sugerira nam konac uvodne pjesme „Šapat“ , gdje se na malom uzorku, u nekoliko antiteza naznačuje o kakvoj se energiji radi: „…volim da gorim/ u snijegu, hladnoći…“, i na samom kraju: „…srce moje broji/ vrišti/ šapatom/ šaptom/gori“ . Tako ćemo u sljedećim stihovima svjedočiti iskazima nježnosti prožete snagom, suptilnosti protkane energičnošću, susprezanja zamijenjena probojnošću i prepuštanju bujici, ljubavnog iskustva spletena s početničkom nevinošću i treperenjem. Sva ta gotovo istodobna nježnost i grubost, duševnost i tjelesnost, nemoć i snaga kao da nas podsjeća na nešto već pročitano. Možda ponajprije na Majakovskog, pogotovu onog dječački nježnoga iz pisama Ljilji Brik, u kojima na nekim mjestima kao da snenim očima prelazimo preko oštrice iskrenosti nazubljene gorčinom. A kada se pjesnik bikovski razjari u lascivnosti ili putenosti kao da čujemo Bukovskog ili pak našega Roklicera. No često je i obrnuto. Baš kad pomislimo kako čitamo Preverta, Jesenjina, iz usta nam izlazi samo Zečević; kad pomislimo – gle Kiševića, Cohena – odjekne izvorni, ogoljeni Zvonko Zečević, s nesvakidašnjim dvostrukim književno-glumačkim darom, koji poznaje i dobro razlikuje sve ove navedene slavne glasove i „posuđuje ih“ tek onoliko koliko mu se otme u ponekoj gesti, boji glasa, energiji autentičnoga govora što se skuplja u plućnim alveolama, ali se nameće ponajprije u potrebi, želji, moranju, moći i daru da se nešto iz vlastite dubine i intime istisne, iskaže, posvjedoči. A te „utjecaje“, kulturne i tekstualne kontekste, autor i ne skriva. Oni su vidljivi već na prvi pogled, budući da je knjiga podijeljena u nekoliko stilsko – sadržajnih cjelina koje su najavljene citatima iz različitih književnih, glazbenih i filmskih djela. Dakle, literarne i kulturološke usporedbe i projekcije zasigurno ne čine oslonac ovoga pjeva s gdjekojim putokazima prethodnika, već se u traženju osobnoga puta autor  prvenstveno oslanja na instinkt, gestu, osobnost, živu riječ.

       Kako se u svakoj pojedinoj pjesmi autor direktno obraća određenoj ženi s kojom je imao ili želio imati ljubavni i ljubavnički odnos, njegov govor i obraćanje je neuvijeno, bez dlake na jeziku. Zato je i njegov jezik najčešće jednostavan i suvremen, neopterećen artificijelnim, pun svagdana, pripovjednog tona, s jednostavnim stilskim sredstvima. Ipak, i u trenucima naleta mužjačke snage i ostrašćenosti, autor ( pjesnički subjekt) ne gubi glas niti pojednostavljuje ili banalizira svoj pjev, ne gubi kontrolu nad svojim govorom, već postaje vrckast, barokni i kao paun perjem kiti se riječju, stilskim sredstvima:  ponavljanjem, inverzijom, poredbom, metaforom („moju dolinu uzoranu mojim drvenim plugom od riječi“), čak i rimom. Od „prozaistična“ grubijana i muškarčine naš se junak preobraća u „lirskog“ zavodnika s intelektualnim, pjesničkim pedigreom, od  „divljaka u čoporu pjesnika / koji vole prave žene“  u šarmera, „šaptača ženama“ „slušača iz ravnice“ ili sentimentalnog šansonjera poput Salvadora i Aznavoura, od grubijana s podsvjesnom žudnjom da zadaje bol u „viteza iz stratosfere osjećaja“. Zato tako raspolovljen karakter  ovako djeluje na družicu kojoj se obraća: „…osjećam kako te zanosim silnije od sjeverca/ nježnije od glazbe Cohenove“ (“Osluškujem te“). Već ranije navedene antiteze kao i ona Leonarda Cohena kojega citira u originalu: „…I smile when I’m angry“ te neki oksimoroni:  gori u snijegu, vrišti šapatom, odslikavaju i naglašavaju psihološko i mentalno stanje i identitet našega junaka, čovjeka koji u jednom trenutku nastupa presamouvjereno i samosvjesno, a onda postaje …pas vjerni i slabhrvatski ovčar, lajav ali blag…(„ Uvijek me poljupcem možeš prekinuti“).

      I junakov prostorni, zavičajni identitet određuje ujedno mentalitet i način života prepun kontradikcija i kontrapunkta (suzvučja različitosti). U više pjesama  spominju se Bosna, Balkan, Srbija, Panonija (…jer imam srce panslavensko…– „ Ne može nitko zaboraviti pjesme“), u kojima se za njega izmiješalo vrijeme prošlosti  sa sadašnjim vremenom. Ali, tu su i Sesvete, čiji svagdan svjedoči supostojanju suprotnosti: narodnjaka i jazz-klubova, ljevice i desnice, birtija i bogomolja,  trgovina i knjižnice, porezne uprave i pjesnika. U Sesvetama možeš zateći i …prigorske seljake/i Bosance sa šargijom/Švercere duhanom i Rome…, …mafijaše…u terencima s križem u kojem skrivaju kokain…,a na sajmenom se četvrtku svakako ne osjeća europska atmosfera: …najbolje knjige tu kupujem/na buvljaku,/ domaći sir, špek i jaja…(„ U Sesvetama“). Upravo taj isti identitet i mentalitet na određenim mjestima autor svjesno potencira i balkanskim jezičnim „pojednostavljenjem“ , koje tako postaje svojevrsnim stilskim sredstvom: …diskaveri čenel u hotelu rojal… O, Đozef, Meri and Đizus…(„Ispeci mi pitu ružicu“). Naravno, takav govor „po Vuku“ ne događa se u većini pjesama, nego samo onda kada za to postoji stilsko opravdanje.

      Još snažnija su prisvajanja i osvajanja prostranstava kad se u našem junaku razbukta medvjeđa ili vučja strast. Prostor želje se širi od podruma njegove kuće i dalje od Bosne, do Đerdapa, Crnog Mora, sve do Kamčatke….čak do Mjeseca i svemira: „…želim te u vodi ispod brane na Đerdapu/ da poplavimo Panoniju do Crnog mora/ kad budem u tebi, kad budem tvoj/ hoću te u podrumu moje kuće…/ želim te u Bosni i Crnoj Gori…/ u Patagoniji, Terra Incogniti i Kamčatki/ hoću te na mjesecu u prašini („Želim te razvlačiti po tepihu“).  I ova pjesma, satkana od višekratnog, gotovo opsesivnog  ponavljanja: želim te, hoću te…, svjedoči o njegovoj ovisnosti o strasti i tjelesnom, što autor i osvješćuje priznajući za sebe da  je zapravo ženskar: „Ali znaš da sam ženskar/ da imam taktiku, kao i ti/ strateški razmišljam/ da odvučem te u krevet…“ („Nemoj da večeras drugi put zaboravim kišobran“). Eto, u čemu on pronalazi spas, gdje mu je oaza, gdje se sklanja od banalnosti života, stereotipa, boli, straha – u poljupcima i strasnim  zagrljajima. U pjesmi „Otvaraš vrata“ strast prerasta okvire uobičajene želje. Tijela postaju četkice, kistovi i špahtle kojima se doslovce razmazuje akvarel po platnu. Tako strastveni ljubavni tjelesni čin postaje kreativan na način poetskih, ali i slikarskih postupaka i formi. Strast je snažna, energija kulja i ruši zidove  samoobrane i kajanja. Tako taj naš strastveni poetsko-ljubavnički subjekt, otvara prostor vlastite kreativnosti i poetike i postaje ujedno umjetnik istinske, iskrene strasti, ljubavnik stiha. O autorovoj, tj. junakovoj iskrenosti govori i činjenica da u zbirci nema ironije, cinizma, sarkazma, kojima se možda može lakše izraziti određena poruka. Ovdje se gleda ravno u oči i dodiruje golim bićem. Sve je ogoljeno i neupitno, bez obzira na stilski izričaj. Cijela zbirka je intimna ispovijed i ispovijest. Bez obzira kakva bila istina oslobađa. Zato još jednom poseže za Cohenom: And I’d die for the truth/ In My Secret Life… Istini Zečević pridružuje i nagomilano životno i umjetničko iskustvo, kao nešto dobrodošlo, s čime se ne treba obračunavati, nego u njemu uživati i koristiti ga u rješavanju svakodnevnih trauma i međuljudskih odnosa, poglavito odnosa muškarca i Žene, zastupljene s mnoštvom imena-trofeja: „…Ja, izvježbani glumac/ s toliko dobrih i loših rola/ s toliko besramnog iskustva da već nestvarno je voljeti“ (Tko nam je oteo ljubav?“).

Ali, premda najčešće nastupa energično i beskompromisno, kao samouvjereni mužjak (…Pa koja žena ne želi romantiku u mojoj blizini,/ takvu nije rodila majka,/ vjeruj mi  – „Pozovi me opet u šetnju, ako smiješ“), ipak ga obuzima pesimizam, osjeća  se ugroženim, slabim, ranjivim: „…jer znam pamtiti tijelom/ i pjevati srcem ranjivog muškarca“ („Hrastovi češljaju kose smeđe“). Pred nama se skriva i razotkriva razočarani muškarac, muškarac u defenzivi, momak u začaranoj šumi Striborovoj, kojega možemo zateći u patetičnom opraštanju…koji često zna biti u depresiji,  „…krhak boem/kidan/ponovno sastavljan…“ („Ne ljuti se, Marija“). Ako je i nečemu težio sve više mu se nameće misao: „…zaspati/ ne sanjati/ odustati/ od želja/ od snova…“ („Spremaš si doručak“). Ta toliko izražena mentalna podvojenost i dihotomija gotovo da nas tjera na razmišljanje o uzroku, pokretaču, praizvoru takva ponašanja. A na upit zbog čega toliko želi kontrolirati situacije, zašto ne dozvoljava da mu se partnerica približi, zašto ne da blizu svojega srca, on odgovara: „…preširoko je ono/ da ga obuhvatiš/ pohlepnim rukama,/ prenježno/ za ratove ko je bi vodila/ moje srce ostavljam kao donator/ jedino Bogu/ i talogu čovječanstva/ ako ga primiti žele…“ („Uvijek nesvjesno kreneš poljubiti mi usta“). Koliko je sve otišlo u krivom smjeru govore i ovi zapisi: “I bježim nadrogirati se s kolegom/ to će me barem na trenutak utješiti, neutješnog/ emocionalno sjebanog čovjeka“ („Idemo u teatar“). Nije li se u korijenje stabla života uplela laž, povrijeđenost, ranjenost, strah, neuzvraćena ljubav? Nije li ta ćudljivost, surovost, grubost samo maska jednog u suštini romantična čovjeka snažne emocije, odnosno ljudi koji ne bi „…život proklinjali/ sve bi ruže ženi poklanjali/ kako bi se živjelo i kako bi se voljelo/ i kako bi dobro bilo“.  Zasigurno autor ne citira tek tako poznate stihove Maje Perfiljeve „Da sam ja netko“.

      U zadnjem ciklusu pjesnik se vraća na početak. Vraća se Jeleni, ženi koja ga je najsnažnije nadahnula i oslobodila straha od pisanja, od istine, od suočavanja s neriješenim osobnim odnosom prema Ženi. Jeleni, kraj koje ponovno zadobiva mladenačko čuvstvo neiskvarenosti, čistoće, bezvremenosti: „…zbog koje ostao sam mlad/ s pogledom dječaka, kako veliš,/ i glasom romantičnog vilenjaka…“ („Kako si spavala noćas?“). Povratak je to u smirenje, povjerenje, strast bez agresivne tjelesnosti i lascivnosti, u razgovor, u pjevanje: „…da golicam ti maštu i razbuktam strast/ šapatima, smijehom, erotičnim dosjetkama/ i pričama koje jedino ti ja mogu slagati…“ („Kako si spavala noćas?“). Povratak je to vrijednostima što ih može stvoriti samo okrilje ljubavi, koja  je bezvremena i neumorna kao i pjesma što se pjeva i daruje nekom drugom i nekom dragom: „… vrijeme bezvremeno kao ljubav moja… kad shvatiš da neumoran sam u čekanju/ neumoran u pjevanju tebi/ samo tebi, Jelena“ („Hrastovi češljaju kose smeđe“). Vremenski, prostorni, stvaralački, emocionalni i životni krugovi se zatvaraju, ali ne nestaju plodovi lutanja i traženja već sazrijevaju i ostavljaju tragove ispisanih uvjerenja i pjesama. Ti tragovi, ta vjera i osobito pjesme čuvaju od zaborava i svemu daju i vraćaju smisao. Veliko povjerenje  pjesmi i pjevanju Zečević poklanja tijekom cijele knjige. Osobito je dojmljiva pjesma „Neću ti pisati pismo“ u kojoj pjevanje stavlja na prvo mjesto; ono je zamamnije, srcu bliže, osobnije od podrazumijevajuće osobnosti pisanja pisama ili od kazališnog teksta, svakom glumcu još jedne bitne osobne „stvari“: „… Neću ti pisati pismo/ ja ženama pjevam/…Pa zašto pismo da ti pišem/ kad pjevati smijem/ slađe je, zamamnije, opasnije/ ukusnije od novog kazališnog teksta/ s kojim u krevet liježeš, kolegice mila…“. Tako se otajstveni stvarateljski trokut: inspiracija – pjevanje – pjesma u pjesniku Zečeviću reflektira kao živi krug s iskustvom bezvremenog i bezprostornog u kojemu se ispunjavaju životne žudnje i drugačije shvaća i prihvaća nestajanje. Zato u završnim stihovima posljednje pjesme „Ne može nitko zaboraviti pjesme“ autor kaže: „…možeš zaboraviti mene/ kroz vrijeme koje nikad prestati neće/ ja mogu zaboraviti tebe/ u prostoru koji će nestati praskom i tišinom/…Nitko ne može zaboraviti pjesme/ nigdje, nikada/ ni moju posljednju pjesmu tebi, Jelena.

       Napokon, možda ovaj pjev treba shvatiti i kao konačno odustajanje od emotivnog nomadizma i čežnju da se autor napokon nastani u svom domu slobode i živi “u samoći/ odlučenoj, željenoj“ („Šapati“), koja nipošto nije osamljenost. Zapravo, ovi stihovi su jedan novi početak, kako u emotivnom životu, tako i u umjetničkom izražavanju. Ljepotom oslobođen straha (kako piše u proslovu knjige Jeleni T., koja me ljepotom odriješila straha), neopterećen uzorima, stilovima, prošlošću i manirama,  glumac i pjesnik Zvonko Zečević, krila opterećenih tek stihovima, kao albatros napokon uzlijeće iznad svojega svagdanjeg sivila, ali ne da bi svijet promatrao sa sigurne udaljenosti, iz ptičje perspektive, već da bi tim istim krilima u zračne brazde zasijao ove stihove za nove žetve sred svojih poetskih polja.

                                                                                    Ivan Babić

 

 

 

 

Oglasi

Autor: biakova

Biakova's blog podržava odlično raspoloženje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s